Croatian, Social, Network, Croatia, Forum, Hrvatska, Travel, Food, Wine, Politics, Religion
Search
HomeHomeLifestyle - Nač...Lifestyle - Nač...Music, Movies, ...Music, Movies, ...NAJPOPULARNIJE KNJIGE MARIJE JURIĆ - ZAGORKENAJPOPULARNIJE KNJIGE MARIJE JURIĆ - ZAGORKE
Previous
 
Next
New Post
8/17/2014 12:41 PM
 
Zoran Cukale: GARGOYLE, Zoran Cukale: CERBERUS, Zoran Cukale: "Apollo"
 
New Post
10/12/2015 11:47 PM
 
13. listopada 2015.-
 
New Post
10/12/2015 11:53 PM
 
-TJEDNA LISTA ROMANA „GJALSKI“- 15. listopada 2015.
...
15.10.2015.
...
1. ŠIMUN ŠITO ĆORIĆ: „IZGLEDA, DRUGOG PUTA NIJE BILO“
2. ZDRAVKO VUKIĆ: „BORNA VITEZ: ŠPIJUN OPASNIH NAMJERA“
3. DRAŽEN PRČIĆ: „HORVACKI BAČKA 1901-1939.“
4. ESAD JOGIĆ: „DRINSKE MUČENICE“
5. MATE GRBAVAC: „SVIJETLA STRANA SUNCA“
6. RUŽICA MARTINOVIĆ-VLAHOVIĆ: „SMARAGDNA RIJEKA“
7. STIJEPO MIOVIĆ KOČAN: „SIN OTAC SIN“
8. PAVAO PAVLIČIĆ: „TRI PETKA U TRAVNJU“
9. ANTO MARINČIĆ: „POTOM JE SVE UTIHNULO“
10. IVAN VEKIĆ: „PETA ZAPOVIJED“
11. HRVOJE MILIĆ: „APORIJA“
12. ANITA MARTINAC: „MEDALJON“
13 . s.BERNARDINA MILA CRNOGORAC: „SJENE“
14. OLIVER JUKIĆ: „SUDAČKA NADOKNADA“
15. ANA BUKOVAC: „HRVATSKO PLEMSTVO“
16. ALEN SAMBOLEC: „BITKA“
17. DRAGO DUVANČIĆ PINTE: „KRIK IZ KAMENA“
18. KSENIJA KUŠEC: „SOBE“
19. IGOR RAJKI: “PUTENI NAMETNIK“
20. MIDHAT AJANOVIĆ AJAN: „PORTRET NACRTAN UGLJIKOM I KIŠOM“
- =tjedna top lista 20 romana „Gjalski“= 15.10.2015.-
*********+++++++++*********+++++++++++***********************++++
IIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIII
 
New Post
10/13/2015 12:04 AM
 





Zoran Cukale



„RAMSKA DOLINA
I
RAMSKO JEZERO“

...










Prvi dio:
Ramska dolina


...
Sve se ovo dogodilo nekoliko godina prije početka naše priče.
...
Prvo poglavlje/
„Ko bi mogo zapivat bolje
Ko Ramljaci kad su dobre volje“

U plodnoj dolini između planina Čvrsnice, Vrana, Ljubuše, Raduše, Ravana, Ravašnice i Vranice, u kojoj su Hrvati živjeli od pamtivijeka, bilo je dvadesetak sela. Prije više od sedam stotina godina nastala je katolička zajednica. Najčešća prezimena su bila: Čavar, Soldo, Budimir, Ramljak, Duvnjak, Mostarac, Kovač, Kolar, Lončar, Lasta, Žanko .... Guslanje i gange prenosile su se od najstarijih do najmlađih duša kao i nezaboravna legenda o Divi Grabovčevoj u idiličnom seoskom životu u kome se muškarci bave zemljoradnjom, a žene predenjem vune, pletenjem te tkanjem za tkalačkim stanom. Žitelji iz Ramske kotline se nazivaju Ramljaci, Ramljani ili Ramci. Rijeka Rama se provlači ispod vodenica pokraj drvenih obiteljskih kuća i ulijeva se kod Jablanice u Neretvu.
Bilo je vedro jutro kasnoproljetnog dana, probuđena priroda je tek zazelenila, potokov šum dostigao maksimum zbog otapanja snijega iz okolnih brda, na cijelom nebu sa lijeve na desnu stranu nije bilo niti oblačka. Kulierov se zaledio, stajao nepokretan minutu, a zatim je desnim kopitom zagrebao po zemlji i zarzao. I nakon neuobičajene mirnoće se pokrenuo.
Potrčao je kasom paralelno sa prečkom, pa se malo udaljavao od nje, odmjeravajući koliki mu treba zalet. Bero je zgrabio šakama grivu i pogurio se, prestao je disati. Priljubio se na leđa od konja kao da je srastao sa njim. I kas se pretvarao u trk sve brži i brži. Topot kopita se spojio samo u jedan ravan zvuk. Jurio je kao strijela ka mjestu gdje zemlja nije bila ravna niti je pristup bio lagan. I pred previsokom ogradom za bilo kojeg konja u selu i okolici Kulierov se odrazio i poletjeo u zrak. Nikad Bero nije letio na leđima svojeg konja tako visoko. I nikad nije bio u zraku toliko dugo vremena. Prednje noge su se povile, za dlaku su kopita izbjegla najviši dio drvene prečke. Kao u usporenom filmu doživio je onaj vrhunac kada se tijelo konja u najvišoj doskočenoj točci zaustavilo. Mjesto koje crtaći stripova redovito biraju da upravo njega nacrtaju. Osjetio je udarce svog srca, udarce srca konja, svoj uzdah, uzdah konja. Ograda je preskočena, prozujalo je Berinim mislima pitajući se u djeliću sekunde da li su stražnje noge konja toliko povijene da neće zapeti za vodoravnu ogradu. Konačno, Kulierov se dočekao spretno na prednje noge, a zatim nastavio jednako brzim trkom. Bero je pri doskoku udario bradom u vrat Kulierovog ni sam ne znajući kakvim je čudom održao ravnotežu jahanja. Pri odskoku je mislio da će on iz sedla biti odbačen i odletjeti do neba, da će mu se tijelo prevrtati u zraku i da će leđima tresnuti o zemlju. Tri stotine metara iza ograde nakon najbržeg trka koji je ikad doživio jašući, Bero je ispustio zrak iz pluća, Kulierov je počeo usporavati. Još mu je trebalo dvjesto metara da je trk pretvorio u galop. I nakon pedesetak metara, pred potokom zastao i počeo tresti leđima pokazujući želju da Bero siđe sa sedla. Bero je doskočio na zemlju ozaren, a konj mu se okrenuo kao da ima želju da ga gleda u oči. Pogledi su se susreli i Bero je razumio da cijelo tijelo konja pokretima izgovara samo jednu rečenicu: „Što kažeš na ovo“? I tad se propeo na zadnje noge, šireći prednje i ostajući tako dugo propet kao da prednjim nogama želi obuhvatiti cijelu Ramsku dolinu.
Čim je došao kući izrezao je sve crteže na kojima se konj propinje na zadnje noge i polijepio iz iznad kreveta svoje sobe. Prelijepe crteže u boji iz tjednika za mladež koji se tiska u dalekom Zagrebu. Te crteže jedne od dvije Evine sestre, koja se zove Sena i koja ima zlatnu ruku.
Međutim, nije trebao čekati niti noć kad se pri guslanju i gangi u opuštenoj atmosferi starijih ljudi priopćavaju odluke o kupoprodaji. U kasno poslijepodne, dogodio se nevjerojatno tužan trenutak u Berinom životu. Krajičkom uha slušajući očeve nevezane razgovore, odjednom je shvatio da otac hoće Kulierovog prodati.

U rano jutro Bela ga je lajanjem probudila, a kad ga je vidjela na vratima, zadovoljno je zijevnula. Još su Miro i otac spavali kad se kriomice obukao i izišao na prstima. Pokazala se ispravnom pretpostavka da Kulierovog u staji neće naći, pa je nastavio puteljkom ka špilji. Udaranje kopitom je čuo prije nego što je ugledao ulaz u špilju. Zagrlio je Kulierov vrat i dugo ga nije ispuštao. Spretno komadima kože prekrio je bijela polja, tako da se na prvi pogled Kulierov učinio vrancem. Stavio stari očev šešir sa širokim obodom na glavu, odrezao djelić grive konja i stavio pod šešir tako da mu je skrivao polovicu lica, tek toliko da ga dok sjedi na konju ne prepoznaju. Krenuo je na posljednje jahanje kad je u isto vrijeme Kulierov zarzao, a Bila zalajala. Bilo je praskozorje. Prvi put je sišao niz veliku padinu jašući. Prolazeći kroz guštik uopće nije zatezao uzda Kulierovog nego je pustio da ga sam on vodi ka izlazu iz šume. Stabla su se prorijedila, svjetlost se probijala između krošanja, a pred dolinom granulo je cijelom kuglom prvo jutarnje sunce. Kasom je prolazio sela i izazvao lajanje kućnih pasa, otvaranje prozora, slušanje ranih jutarnjih vijesti. Zaobilazio je sela u tolikom luku da ga seljani nisu mogli prepoznati. Odmarao je u najzaklonjenijim mjestima i znao kad treba doći na odredište. U tri sata poslije podne bila je trka. Odmaknuo se od svih putova sa kojima su mogli prolaziti seljaci koji su odlazili na tradicionalni sajam.
Pričao je Kulierovom o bratu Miri, o ocu Fabijanu. Ispričavajući se spomenuo je da njegova obitelj nema sredstava da održava tako lijepog konja. Lagao je i nije spomenuo da je otac Fabijan vješt trgovac i da se bavi uz mnoge druge poslove i preprodajom stoke.
Zamislio je oca koji se budi, pogleda u Miru koji spava (Miro je uvijek spavao duže od njega), zatim vidi prazan Berin krevet. Razmisli, potom baci pogled ka kućici u kojoj obitava Bila. Kad nju ne ugleda, obuće se i uputi ka staroj štali u gustoj šumi sa sjeverne strane imanja Ramljakovih. Iznenadi se kad shvati da u napuštenoj štali nema niti Bere, niti Bile, a niti konja. Zatim ode uzbrdicom do špilje i opsuje kad ugleda da je duboka špilja prazna. Je li u tom trenutku otac mogao dokučiti da je njegov mlađi sin Bero otišao na trku na sajam u najudaljenijem selu do kojeg su pješice ikad zajedno išli?
Kulierov se približio potoku, napio se vode pa kretao po potoku uzvorno i nizvodno kao da mu voda prenosi potrebnu svježinu. Iz daljine su čula grupna pjesma koja je dolazila u valovima pa tek zatim tihi zvuk gusli. Odjeknuše mu u ušima očeve riječi koje je stotinama puta izgovarao ispričavajući se različitim ljudima. Sve su se svodile na jedno. Nitko nije očekivao da će konj od novog gazde pobjeći. Ukoliko je slučajno i pobjegao, nitko nije očekivao da će se vratiti Ramljacima, kod kojih je bio suviše kratko vrijeme pa se nije ni obiknuo. Sve do podneva bio je siguran da će otac propustiti ovogodišnji stočni sajam, jer bi mu bilo neugodno da susretne novog gazdu, komu je konja prodao. Međutim, nakon sinoćnjih suza i jutrašnjeg neuobičajenog nestanka mlađeg sina, više nije siguran. Kako se zvao čovjek kome je otac prodao konja? Letjela su mu glavom prezimena, nadimci, uobičajena Ramska imena. Konačno se sjetio: prezime je bilo Kovač. A prvi vlasnik, normalno, Kulier.
Sunce je bilo na sredini neba kad je uzjahao. Topli povjetarac je preuzimao dolinu. Obično, kad zapuše u svibnju, hladnoća se rijetko kada vrati u Ramski kraj prije jeseni. Više nije bilo razloga da se krije. Pregledao je svoju masku i masku konja. Odjednom primijeti da se nakon nekoliko odlazaka i pojavljivanja Bila izgubila. Odmahnu rukom. Vjerna kuja mu ne treba za trku koja ga je čekala. Ravnom cestom je potjerao konja u kas, pa usporio. Zatim ga potjerao u galop, pa opet usporio. Isuse Kriste, kako su se samo razumjeli. Kao da su disali zajedno.
Sad je čuo udaljeni zvuk gusli pa zatim gangu:
„Gango moja ja te gango ne bi
Da se nisam rodio u tebi“

„Sipaj, sipaj sitna soli
Nek i mene kogod voli“
Već je dobro prošlo podne kad je vidio sajam u daljini. I znao je da u ovo vrijeme nitko niti dolazi na sajam niti odlazi sa sajma. Jer se očekuje najvažniji događaj – utrka konja o kojoj će se pričati cijelu slijedeću godinu. Lani je pobijedio vranac, pa je posumnjao da li će itko od nazočnih na sajmu pomisliti da je njegov konj zamaskiran kožama vranac od prošle godine. Vidio je dva dorata kako se nemirno propinju. Ušao je u prvu veću grupu ljudi i prepoznao jednog čovjeka. Čovjeka koji se prezivao Kulier i od koga je otac Fabijan kupio konja. Kulier je očaran odmjerio konja i jahača koji su se približavali. Zagledao se u glavu konja, pa u šešir i dugu kosu jahača. Riječ mu je stala u grlu kad je shvatio čemu služe ove nespretno poredane kože, šešir sa širokim obodom i pramenovi konjske grive. Otvorenih usta je pošao za Berom, ali konj je već kaskao i približio se startu. Pred startom je zaustavljen. Čovjek u vatrogasnom odori je okrenuo dlanove i izgovorio gledajući u Berin šešir i čudne pramenove: „Vi niste prijavljeni!“ Međutim, dotrčao je gospodin Kulier. Bero je pomislio: „Propala stvar!“ i otpuhnuo. Međutim, na iznenađenje, gospodin Kulier je planuo: „Ja sređujem sve dozvole za ovog konja!“ I počeo je vaditi novac, potpisivati se na papirima, stavljati novac u vatrogaščeve ruke prije nego što je on i rekao koliki su troškovi. Dvojica ljudi sa strane su stavili bijele trake sa brojem jedanaest i na glavu konja i na Berinu nadlakticu. U prvi tren, Bero nije znao ni kamo treba jurnuti. Toliko se okupilo ljudi oko konja i počela je tako urnebesna galama da je u posljednji tren prema okretanju glava konja shvatio kamo se treba usmjeriti. Gospodinu Kulieru je konačno postavio pitanje: „Putem naprijed!?“ Kulier je shvatio i dodao: „Putem naprijed, zatim se kod raspela okrenuti i natrag do ovog mjesta. Gdje je start, tu je i cilj!“ I sad ugleda brata Miru i oca Fabijana kako se trčeći, zadihani približavaju startu. Otac je preletio pogledom po konjima, i za nevjerovati, konja nije prepoznao. Odmah je preletio pogledima po jahačima, i za nevjerovati, ni vlastitog sina nije prepoznao.
Dat je znak spuštanjem marame i konji su pravcem pojurili.
Odmah u početku, Bero je osjetio da se Kulierov poigrava. Kao da se utrkuje sa prvim konjem do sebe, pusti ga, pa ga sustigne, pusti ga pa ga pretekne. Odletio mu je šešir sa glave, kosa od grive se raspršila. Kože sa Kulierovog su počele otpadati i polako se počela ukazivati prošarana crno bijela koža. Cijelim putem sa jedne i druge strane bilo je mnoštvo svijeta. Pred mostom, Bero je bio u zadnjem dijelu velike grupe, a kad su kopita zadobošala po drvetu Kulierov je ubrzao. Nekolicina konja kao da se prepala mosta, pa je zaostala. To je dalo prigodu da Kulierov bez većeg napora dođe oko sredine grupe. Riđan je vodio. Publika sa strane ceste ga je zvala: „Alat“.
Približavali su se raspelu kad je Kulierov izbio na drugo mjesto. Bero osjeti da može izbiti na prvo, ali se sjeti da uopće ne zna kako je planiran ovaj okret oko raspela. Da, široka cesta i široki zavoj je bio oko spomenika. Dobro je bilo što je usporio, jer je riđan od naglog ulaska u zavoj otišao daleko da je probio drvenu ogradu gledališta, srušio dva čovjeka i tek tridesetak metara od raspela uspio uspostaviti kontrolu i vratiti se na stazu, istim, u gledalištu probijenim prolazom.
Sad je bio otvoren put pred Kulierovim. Bero se polegao na konju kao i kad je preskakao onu visoku ogradu u svom selu. Nije bilo prepreka. Ravnom cestom natrag, Kulierov je jurio ka cilju. Kao da daje sve od sebe grabio je daleko ispred ostalih koji su bili u grupi. Opet drveni most, kopita su zadobošala, i sad ga je prešao još brže, a još više odmakao grupi koju je alat sustigao i izbio na njeno čelo. Izgledao je kao da se pretvorio u sablast koja juri cestom ne dodirujući kopitima zemlju.
I evo ga. Kraj. Pobjedaaaa! Projurio je ciljem i čuo da je vatrogasac rekao: „Broj jedanaest“. Zaustavio je konja. Htio napraviti ono propinjanje. Trznuo uzdama natrag i Kulierov kao da ga je shvatio. Okrenuo se pred bivšeg gazdu starog gospodina Kuliera koji je raširenih ruku ozaren istrčao pred njega. Spale su maske, sad su se prepoznavali. I Kulierov se okrenut Kulieru propeo na zadnje noge. Stajao je tako dok je cijela grupa ulazila u cilj. Kad je u jednom trenutku sigurnosti i Bero osjetio ravnotežu, kako je konj u zraku raširio prednje noge, tako je i Bero raširio ruke kao da leti. Stajali su nezapamćeno dugo kao zaleđena slika lebdeći. „Strast!“ je bila jedina riječ koja je odjekivala iznad svih ljudi oko njega, iznad konja koji su bili sporiji od njega, iznad sajma, iznad doline. I tad Berislav Ramljak spazi svog oca i brata raskolačenih očiju kako zaprepašteni gledaju prizor pred sobom. Ostvaruje se Berin životni san, uvijek se trudio iznad svega samo jedno: zadiviti vlastitog oca. „Pogledaj me, oče!“ Promrmljao je za sebe.
...
I kad se Kulierov dočekao na vlastite noge, jurnuo je natrag cestom ka svom prebivalištu. Istom onakvom brzinom kakvom je u trci pobijedio, sad je odlazio putem i nestajao. Na prvom zavoju, zalajala je i Bila pa se uputila za njima lajući iz sve snage.
Uopće nije sjahao pred svojim selom, a pošto je osjetio da se konj sigurnije osjeća u špilji, strmim usponom prvi put jašući ga je odveo u špilju. Napravio je vijenac od poljskog cvijeća i stavio ga na Kulierov vrat. Sa pobjedničkim zanosom kamenom je strugao riječ: „Pobjednik“ iznad ulaza. Nije ga smio pogledati kad ga je ostavljao.“Bez njega ću umrijeti!“ Promrmljao je i ispravio se. „Uz njega bih htio umrijeti!“ I više nikada nije vidio niti Kulierovog niti Bilu. Niti je itko ikad u Ramskoj dolini vidio Kulierovog i Bilu.
...
Jednog mračnog dana neobičan čovjek je prošao selom, visok, čudno odjekujućeg koraka. Otac ga je primio u kuću, mada su svi osjećali nelagodu. On se sjećao svoje prošlosti i dugo pripovijedao o svojoj djeci koja su se raselila. Od gradova spominjao je samo dva: Mostar i Zagreb. Kad je zastao, Bero se sjetio priče prije njegovog rođenja. I zaprepastio nazočne. Kako si se toga mogao sjetiti kad se dogodilo prije tvog rođenja? Pa ja nikada o tome nisam pričao! Čudio se otac Fabijan. Gdje si to čuo? Čudio se brat Miro. A Bero je sebi odgovorio: „Sve što se dogodilo u dalekoj prošlosti najbolje se čuje u kući obitelji Ramljak!“
Shvatio je da se čovjek nalazi u Mostarskom zatvoru. I da je mučen. Nikada u životu nije bio tako zaprepašten! Gledao je to dugo lice, te bolne bore, te plave oči duboke kao more. Ulazio je u dušu čovjeka i odjednom vidio, zemlju Hrvatskih kraljeva. Jesu li to njegovi snovi? Je li to prošlost? Je li to njegova duša? Je li to njegov svijet?
Nikad nikome neće spominjati svoj strah da čovjeka iz Mostarskog zatvora više nikada neće vidjeti, upravo ta misao mu je zaigrala kad je vidio Evu utučenu. Jedna od tri sestre Maros, zvana Eva, došla sva znojna u kuću obitelji Ramljak i pogledala Beru kao da traži utjehu, namjerno okrećući pogled od ostale trojice koja su se nalazila u kući. Njih dvoje su izišli zajedno u dvorište i šuteći došli do vodenice dok je vani sijevalo i čula se udaljena grmljavina. Rijetke krupne kapi kiše pravile su krugove na površini potoka mada je voda uz vodenicu divljala rušeći se niz poslagano kamenje. Na iznenađenje mu je rekla: „Zar nisi osjetio da onog čovjeka više nikada nećemo vidjeti, Berislave Ramljaku?“ Dugo su se gledali u oči kad je upitao: „Kojeg čovjeka?“ Eva mu je okrenula leđa.
Branko Bevanda se zvao čovjek koji je posjetio Ramu iznenada krajem proljeća.



Drugo poglavlje
„Oj motiko, odbit ću ti uši
Ti si mojoj dodijala duši“

Berislav je spavao u sobi zajedno sa bratom blizancem Miroslavom. U susjednoj sobi je spavao sam njihov otac Fabijan. Još od vremena trke konja strahovao je da će otac ujutro mrzovoljan izići pred njega i izgovoriti mu bijesnu besjedu o tomu koliku je štetu napravio. Što više, čim bi čuo da je prestao zvuk očevog hrkanja u bilo koje doba noći, očekivao je da će ga prekriti očeva sjena i otac neće suzdržati bijes. „Morao sam vratiti novac čovjeku koji je od mene kupio konja!“ Izgovorit će i onda uvredama neće biti kraja. „Nakon trke pobjednički konj kao da je u zemlju propao! Dolaze mi glasovi pijanica koji tvrde da su noću vidjeli sablasnog konja bez jahača i psa uz njega, kako jure sa kraja na kraj Ramske doline kao vjetar! Ne postoji kuća u Ramskoj dolini koja se nalazi blizu mosta, da vlasnik nije rekao kako noću u kasne sate brzi udarci kopita o drvene daske odjeknu do neba.
U raspoloženju iščekivanja kazne, bojao se napomenuti da će blizanci za koji dan napuniti jedanaest godina i da se tako važan datum treba dostojno proslaviti. Međutim, od vlastitog brata je saznao iznenađujuću vijest, otac Fabijan je razmišljao kome će ostaviti kuću, kao da se bojao da ne umre, a da tako važnu stvar ne dovrši.
Veliko muško društvo u tek otvorenoj gostionici Fabijana Ramljaka guslalo je do kasnih noćnih sati. Fabijan je imao namjeru gostionicu držati samo mjesec dana pred Uskrs, ali svaki slijedeći mjesec netko bi došao sa narudžbom velikog slavlja zbog obljetnice braka. Tako se vrijeme rada gostionice proširilo. U ovom trenutku četvorica seljana su sjedila za okruglim stolom zamišljeni. A pored njih za niskim četvrtastim stolom dvojica su gledala napetu igru domina.
„Došao je dan odluke!“ Izgovorio je Fabijan. “Od dva sina moram izabrati. Dakle, stariji ili mlađi? Miro ili Bero? Miroslav ili Berislav? Miroslav Ramljak ili Berislav Ramljak?“, rekao je naglašavajući prezime Ramljak. Izvadio je šahovsku ploču iz ladice i poredao figure. Zamišljen je upitao nekoga iz grupe koja je igrala igru domina: „Reci mi, kamo skakač kreće?“ I dobio odgovor: „Jedno polje ravno, pa koso.“ „Taš“ izgovorio je jedini igrač domina koji je imao gusle na koljenima.
...
Očekujući odluku o nasljedstvu imovine blizanci su postajali nervozni očekujući i od najobičnijih poslova koje će njih dvojica smatrati nevažnim, da će ocu biti bitni za prevagu. Konačno, došao je i taj trenutak. Otac je ranog jutra prigodom obilaska ograde koju treba popraviti bezazleno zatražio da pokose istu količinu djeteline u jednoj velikoj jami ostaloj još iz vremena Drugog svjetskog rata. Jami u blizini pećine koja je veća od Propale. Evo ga, shvatili su, to je natjecanje koje će odrediti njihov budući život.
-Kad kosite, ostavite Srčaniku i Vrbicu!
Izgovorio je otac nehajno. Idući ka mjestu odredišta sa kosama koje su oštrili usput, Bero je napomenuo da bi volio da prvo podijele površinu točno po polovici jame i da kose po prilici istim zamasima i brzinom, kako bi spriječili oca da brzopleto donese odluku o nasljeđivanju imanja.
Došli su do odredišta. Oba su skinuli bijele košulje sa sebe. „Znaš, ja nemam ništa protiv da otac cijelo imanje prepiše na tebe!“Izgovori Bero sa namjerom da umanji napetost. „Niti ja, ako prepiše na tebe!“ Odgovori mu Miro. I doista, počeli su kositi po Berinom prijedlogu. Po promjeru kruga su kosili istim zamasima dodirujući jedan drugom leđa. A onda se polako udaljavali pazeći da u isto vrijeme zamahnu kosom. „Dobro ćemo namučiti starog!“ Smiješeći se izgovori Bero. „Sam nam je priredio ovu igru pa neka je završi sam!“ Kad je mlađi brat Bero vidio da je u prednosti pred starijim bratom Mirom, prišao je da bratu pomogne i nastavio zajedno sa bratom kositi njegov dio. Došli su dotud da su izravnali zadane parcele i bili su podjednaki. Tad je Bero zastao i krenuo ka svom dijelu polja. U tom trenutku, Miro je spazio oca na uzvisini kako ide ka njima. I brzo zamahnuo sa nekoliko silovitih košnji kosom, dok se još Bero nije ni vratio na svoje polje. Bilo je očito da je u prednosti. Otac je raširenih ruku spuštao niz nizbrdicu ka njima i izgovorio: „Prestanite kositi!“ Stao između dva sina, pogledao u jednu polovicu jame pa u drugu. Uhvatio ih je za ruke i natjerao da ispuste kosu. Stali su pred njim očekujući odluku koja im je činila nelagodu. Pogledao jednog u oči, pa drugog. Pokazao je prstom na Beru. „Bero od danas preuzima poslove. Bero je od danas gazda kuće.“ Izgovorio je, a Bero se u čudu uhvatio za glavu. Kad je Miro iznenađen pokazao na polje, otac je završio. „Da, znam da je Miro u prednosti sa košenjem. Međutim Miro je mislio da vas gledam samo onog trenutka kad sam silazio sa brijega. Međutim, ja sam vas skriven gledao puno ranije. Učinilo mi se da je po srijedi bila malena Mirina podlost. A, ja ne podnosim podlost!“ I crvenilo kakvo nikada nije, došlo je u Mirino lice. Unutrašnjost mu se zagrijala kao da je žeravica. Htio je ovog trenutka propasti u zemlju! „Stid i sram me je!“ Izgovarao je. „Stid i sram!“ Ušao je u šumu osjećajući svu svoju bijedu želeći u zemlju propasti, ali iz nepoznatog razloga neki čudni zvuci, nepoznati vriskovi učiniše da osjeti strah kakav nikad nije osjetio.



Treće poglavlje
„Zvona zvone, a doline ječe
Teško onom kog zakon opeče“

Eva je živjela sa dvije sestre Zdenom i Senom. Obje starije djevojke su ludovale za subotnjim okupljanjima svog naraštaja, odlascima u obližnje selo gdje se ludovalo uz glazbu i ples, neodoljivim i nedodirljivim muškarcima tri do četiri godine starijim od njih. Eva ih je prezirala. Prečesto je sama ostajala uz knjigu čitajući. I na oduševljenje svoje bake Josipe, govorila je da će naučiti napamet „Gričku vješticu“ Marije Jurić Zagorke. Baka Josipa joj je nekad znala spomenuti: „Ti i Berislav Ramljak ste suđeni jedno drugom!“ A Seni istim tonom bi priopćila: „Ti i Miroslav Ramljak ste suđeni jedno drugom!“. Kad su braća Berislav i Miroslav čuli izjave starice Josipe, znali su na glas komentirati podsmjehujući se: „Teško breme nam je stara Josipa navalila na leđa!“ Što je najveća vrijednost, pitala bi Eva baku Josipu. Ona je redovito odgovarala: „Biti odan obitelji!“ Na tu rečenicu Zdena i Sena bi prasnule u smijeh, a Eva bi se suzdržala. „Biti odan obitelji“, bilo je izgovoreno promuklim staričinim glasom uz pucketanje cjepanica i krčanje sa magnetofona neke loše snimljene gange.
Narodno pamćenje ne smije nestati, rečenica je koja je toliko puta bila izgovorena u dnevnom boravku da se zalijepila za strop. Ono što baka Josipa priča nije jedan fakultet nego tri fakulteta. Još je jedna rečenica bila na papiru napisana i zalijepljena na zid. „Koliko se narodnog blaga spalilo, Isuse Kriste!“ Tu rečenicu je baka izgovarala kao jutarnju molitvu. U proučavanju prošlosti Hrvata otišla je u daleku prošlost do proroka Zoroastra ili Zaratustre. „Zoroastar je prema vjerovanju današnjih zoroastrovaca živio u 6-tom tisućljeću prije Krista. Povijesni istraživači znanstveno su utvrdili da su Medi početkom devetog stoljeća prije Krista primili zoroastrizam. Stoga Zoroastrov život treba smjestiti ranije od navedenog vremena, tj. prije tisućite godine prije Krista. Vjersko naučavanje prvog proroka u svijetu Zoroastra sačuvano je u svetoj Zend-Avesti. Knjiga se dijeli u prvi (Jasna, Vendidad i Visperad) i drugi dio (Korda-Avesta ili Mala Avesta) koji sadrži molitve svećenika i vjernike. Bog je jedan za sve narode i sva vremena, a zove se Aura Mazda (Gospodin Sveznajući). On djeluje kroz šest božanskih osoba, od kojih je jedna Harahvaiti (utjelovljenje savršenstva). U svetoj Jasni nastaloj prije ostalih dijelova Zend – Aveste spominje se nekoliko puta ime Harahvaiti. Sveti Vendidad, sačuvan u izvorniku, sadrži svete zakone. U njemu se kaže: „Desetu od dobrih zemalja i država, koju sam ja, Bog, stvorio bila je lijepa Harahvaiti.“

Pred blagdan svetog Josipa devetnaestog ožujka, na ruku Evinu je sicala krug sa križem jer je to bila njena želja, objašnjavajući da je to u skladu sa ramskom narodnom nošnjom, a po Evinoj želji na desnu ruku sicala je narukvicu po starom ramskom običaju pokojem se mlijeko crne ovce pomiješa sa ugljenom i medom. Kad je počela sicati i druge dvije sestre, Ramom se proširila priča: „utekle na drvo koliko ih je bolilo…“


Četvrto poglavlje
„Ramo moja ispod Pliševice
Ja u tebi dobre šljivovice“


Bero je sam sjedio u kući Marosovih opušten kad su ušle dvije sestre i iznenadile se, zatim su se odmah snašle i počele ga zadirkivati. „Otkad te je otac odredio za nasljednika, brat ti sigurno podmeće klipove gdje stigne.“ „To je tako normalno!“ Zdena raširi ruke: „Govorite što hoćete, ali mislim da je otac u izboru pogriješio. Miro ima instinkt vođe, Miro ima instinkt pokretača, Miro ima instinkt borca.“ Bero nije odgovorio na ove riječi koje su ga vrijeđale.
Pročitao je hrvatsku narodnu pjesmu, pa zamolio da ponove za njim. Prije nego što je izgovorio, skočile su mu u riječ govoreći da je znaju pjevati. „Pa da, to je ono...“ i na la, la, la… počinjale su i završavale refrenom. „To ne trebamo učiti.“ Onda je Bero zapjevao pjesmu gledajući u tekst, one su ušutjele i zastidjele se. Obrazi su im se zacrvenjeli „...Isuse Kriste, kako ti lijepo pjevaš“.
Izišle su zajedno kao vjetar ostavljajući Beru u kući ne pozdravivši se.
Eva je ušla i pozdravila ga pokretom ruke kao da su se tek sad nakon dugog vremena vidjeli. On je odgovorio istim pokretom ruke kao da joj se podsmjehuje.
„Tvoje mahanje rukom izgledalo je kao podsmjeh mom mahanju rukom!“
On se brzo uozbiljio, spustio je pogled i odgovorio:
„ I ja sam bio svjestan kad je već bilo kasno. Što mogu, dogodilo se! Oprosti! Inače, mrzim podsmijeh, mrzim ruganje!“
Ovdje ga Eva zaustavi.
„Dobro, dobro! Shvatila sam! Dogodilo se prebrzo, da se zaustaviš! Ja neću učiti tvoje pjesme jer slabo pjevam! Mišljenja sam da Zdena treba voditi pjesmu. Sena i ti trebate biti prateći vokali. To je izuzetan spoj za opijajuće pjesme naše prošlosti koje ti pomute mozak da ti suze poteku niz lice. Da ponovim, moja najstarija sestra je najbolja pjevačica! Vi se ostali trebate pokoravati njenom glasu. Već vas vidim kako idete iz kuće u kuću kao trio anđelčića i ne možete pokriti obveze koliko vas obitelji iz okolnih sela traže. Mi, Hrvati imamo prekrasne narodne pjesme, prekrasne crkvene pjesme, prekrasne Božićne pjesme.“.
„Tvoja želja će biti ispunjena!“
Izgovori gledajući Evin profil prihvati da se jednoj osobi treba pokoravati u pjesmi. Eva se odjednom zamislila, protrljala prostor između očiju sa kažiprstima sklopljenih ruku i počela govoriti sasvim drugu priču.
„Danas sam vidjela neobičnog čovjeka sa licem crnim kao gar, a svijetlom kosom.
Napravila je malu stanku iza riječi „lice crno kao gar - svijetla kosa“, kao da je to vrlo neobično.
„Gledao me je očekujući da ću ja njega prepoznati, jer je on mene prepoznao. Ja sam se zabuljila u njega, prošla sam mislima sve osobe iz dalje prošlosti. Preletjela sam sve sjenke u mom sjećanju. I nisam ga se sjetila.
Cijelo popodne sam se neugodno osjećala jer sam sama napravila tužnu priču. On me je prepoznao i očekivao da ću ja njega prepoznati. Da, to je bio Tone sin od Marine Bosner čiji je nadimak bio Gara jer je imala najtamniju boju lica u Ramskoj dolini. Cijela obitelj je davno odselila u Bugojno. Tomislav koga smo zvali Tone je vezan za željeznicu, kolodvore, vlakove. Sasvim je nestao iz mojih misli do trenutka kad me je baka podsjetila kamo me sve vodio i što sam s njim doživjela. Od cijele priče, sjetila sam ga se po činjenici da mi je napravio najveću trubu u selu od kore drveta johe.“
„Tone Bosner te je od sve djece u selu najviše volio! Čak i moja baka koja je slabo vidjela, primijetila je da te je Tone Bosner volio kao da si mu sestra. Danas te je nakon dugo godina iznenađen prepoznao i pred njegove oči su izletjele one sve slike koje je proveo sa tobom kad te je uveseljavao dok si bila mazna djevojčica. Rastužila si ga, draga moja! Tone Bosner. Čuo sam da je popio jedno piće u kavani i nestao. Vjerojatno razmišljajući o prolaznosti vremena i malenoj curici Evi Maros koja je postala djevojka.“
Sad Bero sklopi ruke i kažiprstima protrlja ono mjesto između očiju.
„Tako je nepravedno!“
Dvije sestre su uletjele kao vjetar. Kao da Eva i Bero ne postoje one razgovaraju o jednom mladiću u najbližem selu, pa drugom mladiću u najdaljem selu, pa nepoznatom mladiću koji je samo jednom došao u crkvu i više se nikada nije pojavio. Kad govore o zauzetom mladiću, nije bilo pogrde koju ne bi izgovorile protiv njega.
Isključen iz živog razgovora on promatra zajapurene sestre, zatim baci pogled na Evu. Eva uzima knjigu u ruke. Ignorira ih toliko da kad je zovnu, ona uopće ne čuje poziv.
Sena i Zdena Maros odjednom postanu tihe. Prelistaju stare fotografije sela, pa stare uljane slike sela, nekad davno nacrtane od poznatih seoskih umjetnika, naslovljene u albumu: „Da se sačuva od zaborava“. Isto kako su uletjele kao vjetar tako su ponovo izletjele.
I konačno je Bero prvi rekao:
„Ti idealistički gledaš u hrvatsku prošlost.“
Izgovori misleći je li riječ „idealistički“ uporabio na pravom mjestu i na pravi način.
„Pomaknula si pogled na hrvatsku prošlost nekoliko stoljeća prije Krista. U vrijeme proroka Zoroastara. I u vrijeme cara Perzijanaca Darija. Dakle, lijepa Harahvati!“
Odmah je izgovorila i Eva.
„Ti idealistički gledaš u budućnost Hrvatske. Hrvatska, samostalna, slobodna zemlja. Hrvati svoji na svome. Hrvatska, samostalna, slobodna država.“
Dugo su razmišljali o spomenutim riječima.
Izgovorila mu je: „Imam tri pitanja za tebe. Prvo, što znaš o Velikoj Hrvatskoj? Drugo, što znaš o Bijeloj Hrvatskoj? Treće, što znaš o Crvenoj Hrvatskoj? Ukoliko ne znaš odgovoriti, mi nemamo više što razgovarati! Ista tri pitanja je baka Josipa izgovorila djedu kad su se upoznavali. I, djed je znao!
Ukoliko ne budeš znao, ja ti neću oprostiti, jer će ispasti da budući naraštaji znaju manje o povijesti domovine od prošlih.
Pomoći ću ti samo činjenicom da je Adalbert prvi svetac u Bijeloj Hrvatskoj.“
I Bero je polagano odgovorio želeći prvo zadiviti Evu uvodom: „Hrvati su na današnje prostore doselili 626. godine. Bili su vođeni svojim knezovima do 925. godine kad je bila krunidba kralja Tomislava, a nakon 925. godine do 1101. vođeni su svojim kraljevima među kojima je bio posljednji hrvatski kralj Petar Svačić. Nakon poraza u ratu sa Mađarima na Gvozdu Hrvatska je postala dio „“Zemalja Mađarske krune svetog Stjepana“. U savezu sa Mađarima nakon 1101. godine bitna je „Pacta conventa“ sporazum o poštivanju hrvatskih prava i običaja zetečenih u državi Hrvatskoj. Godine 1463. dolazi do velike provale Turaka na Hrvatske prostore. Uz brojne bitke osvajača Turaka i branitelja Hrvata, značajno je istaknuti bitku na Krbavskom polju 9. rujna 1493. godine u kojoj su Hrvati bili poraženi. U jednom od najstarijih izvješća o Krbavskoj bitci Papina poslanika Antonija Fabreguesa od 13. rujna 1493. godine Papa je odao Hrvatima priznanje za obranu kršćanstva nazvavši Hrvatsku predziđem kršćanstva, na latinskom „Antemurale christianitatis“, 1512. godine. U Mohačkoj bitci 1526. godine Turci su porazili Mađare. I nakon nje su Hrvati na „Cetinjskom saboru 31. prosinca 1526. i 1. siječnja 1527. u mjestu Cetin kod Slunja prihvatili Ferdinanda Habsburškog za kralja i Hrvatska se našla u sklopu Habrsburške monarhije. Dalje, nakon poraza u ratu sa Bismarkovom Pruskom , Habsburška monarhija prelazi u „K. und K“ i traje do kraja Prvog svjetskog rata 1918. godine.“
Riječ „Hrvat“ na staroiranskom jeziku znači „vrlo sobodan“. Prema tome: „Hrvatska je zemlja slobode!“
Ovdje Bero zastade očekujući da će Eva nešto reći. Nakon duge stanke, nastavi odgovarajući izravno na Evino pitanje: „Bijela Hrvatska je postojala u prvoj polovici drugog stoljeća, iza Karpata, na području današnje Ukrajine, između rijeka Dnjepra i Dnjestra. Velika Hrvatska nastaje između 350. i 450 godine. Nakon pada Hunskog imperija Hrvati su se proširili, pa je Hrvatski narod imao svoju državu u petom stoljeću sa središtem u gradu Hrvatu, blizu današnjeg Krakova u Poljskoj. Boleslav Veliki, član dinastije Piast, osvojio je grad Hrvat i čitavu oblast pridružio Lehiji, odnosno Poljskoj 999. godine. Time je Velika Hrvatska izašla iz povijesti. Crvena Hrvatska se spominje 753. godine. Hrvatski kralj Budimir sazvao je državni sabor na Duvanjskom polju i tu razdijelio Hrvatsku na dva dijela: Primorje i Zagorje. Potom je razdijelio Primorje u dvije oblasti: Bijelu Hrvatsku, od Duvna do Raše u Istri i Crvenu Hrvatsku, od Duvna do Valone u današnjoj Albaniji. Od Duvna do grada Bambalona, koji se sada zove Drač.“
Zamisli se, spoji dva kažiprsta. I iznenađen zaključkom koji mu se nametao izgovori: „Dakle: Bijela Hrvatska se spominje u dva navrata, u prvoj polovici drugog stoljeća iza Karpata i u osmom stoljeću za vrijeme Hrvatskog kralja Budimira.“
Eva nelagodno odmahnu rukom. Kao da je željela pobjeći iz mreže koju je sama isplela. I nije uspjela skriti da je bila uvjerena kako Bero neće znati odgovoriti na njeno pitanje.
Izišao je iz kuće zajedno sa Evom i došao na obalu potoka. Sklopio je ruke i rekao:
„Branko Bevanda je pričao o četničkim odredima od Malovana do Vukovskog! Zatim o četničkim pokoljima u Rami u listopadu 1942. godine...zašto nama djeci nisu dozvolili da slušamo riječi Branka Bevande? Zašto nama djeci nisu dozvolili da slušamo razgovore Branka Bevande sa starijim Ramljacima o četničkim odredima od Malovana do Vukovskog i četničkim pokoljima u Rami u listopadu 1942. godine... nego su prvo otjerali nas djecu, pa je priča tekla ispod glasa.“
„Pst“
Izgovorila je Eva. Nakon toga zašuti. Ugleda bubamaru na listu i pruži joj kažiprst. Bubamara krenu prema vrhu kažiprsta. „Na koju stranu Bubamara krene, krenut ćeš i ti.“ Bero uspravi kažiprst prema nebu. „Bubamaro, reci kamo ću krenuti?“ I sa vrha kažiprsta Bubamara raširi krila i poleti uzvodno. Bero iznenađen upita: „Evo, što se nalazi u tom smjeru?“
„ Mostar!“ Odgovori Eva.






Peto poglavlje
„Gange svoje zaboravit neću
Dok mi smrtnu ne užegu sviću“

Zvona crkve su odjeknula Ramskom dolinom u podne kad su kriomice ušle tri sestre blizanke Sena, Zdena i Eva Maros, znajući da su u gostionici sinovi od gazde Fabijana Ramljaka, blizanci Berislav i Miroslav. Sestre su prvo Miri podvalile da umjesto soka popije rakiju, govoreći „najslađe je zabranjeno voće!“ A zatim je rakiju počeo piti i Bero. Kad su se njih dva zagrljeni počeli neprirodno smijati, one su također počele kušati slatki svijet starijih ljudi. Eva se popela na šank i počela pričati kao da je na pozornici u kazalištu. Kameni svatovi se zvala priča o mladencima. Da ne bi išla agi prvu bračnu noć, mladenka je istetovirala križ na vratu, a onda su trajale jezovite pripreme kako mladu ljepoticu prevesti do mora. U trenutku kad im je prijetila smrtna opasnost, netko se sjetio da mladoj djevojci lice prekrije bijelim velom, uvjeravajući turske graničare da boluje od zarazne bolesti i da joj je lice prekriveno krastama. Ne, nije bilo jednostavno, ali ipak, mlada djevojka se uz nadljudske napore i uz brojne opasnosti po život (što krši zakone vladara), spasila od jezivih običaja turske vladavine.
Na pitanje otkud je ta priča, Eva je jednostavno odgovarala riječima, ja vidim što se dogodilo daleko prije mog rođenja!
I konačno, došla je na red i čudnovata vijest zbog koje su svi redom seljani govorili: „Fabijan je ćudljiv čovjek!“ Dok su se svi pogledi okretati ka njemu, Bero je raširio ruke i ljuljajući se sa jedne na drugu stranu rekao: „Ja sam budala!“ Svi su prasnuli u smijeh. „Nisi ti budala, kad te otac na nastavak školovanja šalje u Mostar“. Odgovorila su tri djevojke u glas, a Bero im se pijan srušio pod noge. Jeste, to je bio razlog zajedničkog pijančevanja. Događaji su se okretali na glavu. Prvo je Bero od oca doznao da je on nasljednik imanja, a zatim ništa od te odluke! Danas je izišla u selo nova vijest iz kuće Ramljakovih. Bero će nastaviti školovanje u Mostaru.

Šesto poglavlje
Gusle moje od kljenova panja
Kad guslite tuga mi je manja“

Tri sestre bliznakinje Eva, Zdena i Sena Maros, te blizanci Miro i Bero Ramljak sjedili su u klupama malene osnovne škole. Pisao se kontrolni rad iz matematike. Strogi učitelj šeće između redova klupa zagledajući se ispod klupe prvo djevojčicama, jer su one redovito više prepisivale od muškaraca. Zatim naredi da sve djevojčice do kraja školskog sata moraju imati ruke na klupi, tako da ih on vidi. Događalo se ono što je učitelj zvao: klasika. Od djevojaka u cijelom razredu, tri sestre prezimena Maros ne pišu, pred njima su čisti listovi papira. Od muškaraca u cijelom razredu, ne piše samo jedan. To je Miroslav Ramljak. I pred njim je čist list papira. Kako se približava kraj sata njihovi pogledi se sve više okreću ka Beri. Neposredno prije završetka sata, Berina ruka uzima jedan listi papira i polako ga upućuje prvoj sestri. Zatim drugi list papira iz ruke u ruku ispod klupa šeta i završava u ruci druge sestre. Pozorno se gleda na koju će se stranu okrenuti pogled učitelja, a zatim treći listi papira lagano lebdeći dolazi u ruke Evi. Učitelj namjesti naočale, polako dođe do Bere, zastade nad njim i izgovori. „Berislav Ramljak“. Beri zastade dah. Srce mu zalupa kao da će iskočiti. Tri sestre bliznakinje kao da su izgubile vlastitu vilicu. Otvorenih usta pogledaše za tren u list pred sobom, za tren u Beru, za tren u učitelja. Bero se nervozno počeša po obrvama i polako ustade pognute glave. A učitelj izgovori: „Berislav Ramljak, vi ćete biti izuzetan matematičar!“ I tri bliznakinje prasnuše u smijeh sjetivši se kako se noć prije jedva uspravljao pijan. Miro se čak usudi izgovoriti: „Da ste ga sinoć vidjeli pijanog, ne biste to izgovorili“. I u općem smijehu u razredu, četvrti list doleti među Mirine prste.

Tek što se počelo smrkavati, bilo je nevrijeme nad Ramom kakvog se mladi žitelji nisu sjećali. Vjetar je zavijao sa jednog kraja polja na drugo, žestio se, podizao vodu iz potoka, zaustavljao ga. Zatim napunio korito da je potok pretvorio u rijeku. Ako mladi nisu pamtili takvo nevrijeme po žestini, stariji nisu pamtili nevrijeme po trajanju. Osam dana se kiša i vjetar nisu smanjivali. Oluja je zavijajući po vrhovima krošnji tražila usjek u kojem nije bila. Kao da je cijeli prostor oko sela bio izvor, sa preko stotinu mjesta izvirala je voda iz zemlje. A zatim je golemu masu vjetar dizao u nebo i napravio nikad do tad viđen slap, slap suprotnog kretanja vode, od zemlje ka nebu.

Sedmo poglavlje
„Gango moja jesi li pri kraju
Mi smo zadnji koji te pivaju“

Doista, Fabijan Ramljak je odlučio da Bero nastavi školovanje u Mostaru. Učinilo mu se da ona ušteđevina od kratkog rada gostionice može dosegnuti za dvije godine školovanja. Mada je imao nekih veza, u lice mu je od ravnatelja škole rečeno (kao grom iz vedra neba) da mu neće primiti sina iz jednostavnog razloga, jer posjeduje gostionicu i da ima više novaca nego ijedan ravnatelj u školi u Mostaru. Prvo mu je proletjelo mislima, tko je otkucao u Mostaru priču o seoskoj gostionici. A onda shvatio da pijana usta ne mogu šutjeti. I da je vijest o njegovom novcu od tek otvorene gostionice mogla doći od svakoga posjetitelja koji je ikada ušao na vrata te malene prostorije sa četiri stola i šankom. Odmah se uputio u Prozor, međutim, sav rod koji je imao u Prozoru stanovao je po okolnim selima, tako da nije htio sinu priuštiti svakodnevno daleko pješačenje do škole. Raspitivao kod poznatih ljudi od Livna do Duvna, od Duvna do Šuice, od Šuice do Kupresa, od Kupresa do Bugojna, od Bugojna do Gornjeg Vakufa. Od Jajca do Novog Travnika. Obišao sav rod, sve prijatelje, sve poznanike.
Kad je već počela škola, stigla mu je obavijest da za Berislava ipak ima mjesta u školi u Mostaru. U posljednji tren, sreća se ipak osmjehnula starom Fabijanu.
Bero je došao u kuću kad je Eva bila sama. „Ipak, nastavit ću školu u Mostaru!“ Rekao je, a ona se nasmijala. „To je krasno!“ I pogledi su im se u trenutku odbili kao dva istoimena magneta. Odjednom, Bero je vidio sebe kako sam u noći u čamcu vesla. I nije se okretao u jednu ni u drugu stranu, pa ni naprijed i natrag. On je gledao u dubinu. Kao da je pogledom pokušavao prodrijeti što više ispod svjetlucave površine. Od straha ispusti bolno: „Ahhhhh“ i zagleda se u Evino lice. Bila je zamišljena i blijeda. Eva strese glavu, kosa joj se rasprši kao otvoreni kišobran koji se sklapa. „Isuse Kriste , kakva luda misao mi je došla u glavu.“ Bero je pogleda iznenađen. Eva nastavi: „Vidjela sam sebe da sama u čamcu jezerom veslam.“ Bero joj se unese u lice. „Što si tražila?“ „Veslala sam sama u čamcu jezerom i zagledala sam se u dubinu! Kao da je u dubini nešto što trebam otkriti!“
Bero odmahnu rukom: „Pa, u blizini nema jezera, a ti ne znaš veslati!“ Skrivajući svoje identične leteće misli.
Ona ga povede u podrumsku sobu u kojoj je sjedila baka Josipa i tkala za tkalačkim stanom. Bila je niska, pogurena, sijede uredno začešljane kose, plavih jasnih, toplih očiju. Pogled mu se prikovao na vratu istetoviran križ. Na dohvat ruke su joj bile knjige Marije Jurić Zagorke: „Plameni inkvizitori“, „Dubravka“ i nezaobilazna „Grička vještica“. „Ovo je moja baka, kao što znaš! Ima stotinu i jednu godinu, što vjerojatno ne znaš!“. Baka mu se nasmiješi: „Bero, moj dragi Bero!“ Bero je zagrli i izgovori: „Draga baka Josipa!“. Potom pogleda po sobi mnoštvo slika, hrvatskih grbova, pletera...“Ovo je soba iz vremena Hrvatskih kraljeva!“ Zatim se zamisli, a Eva uleti u njegove misli pitanjem: „Zašto u mojim mislima put od daleke prošlosti završava veslanjem po nekom jezeru u noći?“ U dugoj tišini baka Josipa progovori: „Zašto mi se sve pjesme koje pjevate čine žalosnim?“ Pa kad ne dobi odgovor na pitanje izgovori kroz suze: „Rastajete se, dakle...“ „Jeste, rastajemo se, bako Josipa. Nastavljam školovanje u Mostaru!“ „Čula sam, dragi Bero! Drago mi je!“ Izgovori i pomilova ga po kosi. „Pripazi se, privlačnost Mostara je neodoljiva!“
...
Otišao je sam u očevu gostionicu. Oca nije bilo, ali je bila grupa šahista. Dvojica su igrala šah, a ostali su okupljeni oko stola svaki potez komentirali. Kad su primjetili Berinu nazočnost, podsmijehom su komentirali Berino noćno pijanstvo. Onda je Bero zaprijetio: „Pobijedit ću vas dvojicu u šahu, a da uopće neću biti u ovoj sobi.“ Sad su se kibiceri nasmijali. “Nikad nisam čuo da netko može igrati šah, a da ne gleda šahovsku ploču!“ I Berislav je bio drzak! „Od mene ćete svašta doživjeti!“ Izgovorio je. Slabiji od dvojice igrača je rekao: „Da probamo!“ A Bero spremno prihvatio. „Probajte me!“ I dvojica očevih prijatelja, najboljih šahista iz društva koje se svaku noć sastajalo, srušili su sve figure pred sobom. Bero je namjestio šahovsku ploču na sredinu šanka. Brzo namjestio bijele figure na početni položaj. A zatim crne. Dvojica šahista koji su maloprije igrali, sad su stali sa jedne strane ploče. Sa druge nije bilo nikoga. Bero je izišao iz gostionice u maleni podrum, ostavio vrata podruma otvorenim, sjeo na klupi i gledao u bijeli zid pred sobom. Glasno je rekao: „Pješak de četiri!“ I tako je počela partija. Jedan od dvojice je pomaknuo pješaka za dva polja naprijed, a drugi je odgovorio pokretom crnog pješaka. I glasno izgovorio na koje ga je polje stavio. Partija se nastavila samo uz trojicu nazočnih.
...

Slijedećeg dana, Fabijan je ostavio sina Berislava u kući uz Neretvu u obitelji geometra koja je imala troje djece. U malenoj sobici poljubio je Beru i okrenuo leđa znajući da neće iz dvorišta izići, a suze će nezadržljivo poteći. Zadnje tri rečenice su bile: „Čuvaj se zlokobnog utjecaja grada!“ „Ne čini ono što je iznad mogućnosti tvoga džepa!“ I: „Nemoj sramotiti Ramljake!“
Prvi dan gazda geometar mu se činio nepodnošljivo tašt kad je čak tri puta ponovio a da uopće nije bilo mjesto za tu uzrečicu: „Čovjek je čovjeku vuk!“ Sam u sobi sklopio je oči i nije znao kad je zaspao. Osjetio je samoću kakvu u životu nikada nije doživio. Berislavu je došla Eva Maros u snove, znojna lica sa ispaćenim pogledom. Kao da mu je slala poruku: „Spasi me!“ Probudio se, upalio svjetlo i okrenuo se ka prozoru. Zavjesa otvorenog prozora se micala, kao da je netko doista prije nekoliko trenutaka tu bio. Pogledao je vani, ništa nije vidio osim rijeke Neretve koja je sjala u okolnom mraku kao da presijeca po sredini cijeli prizor. Odjednom protrnu, jer u sobu uleti lelujali Evin glas koji ga je dozivao: „Berislave!“ Skočio je na noge i raskolačenih očiju okrenuo se ka prozoru. Ponovo je čuo one iste riječi: „Spasi me!“ Zastrašujući tresak groma stresao kuću. Pljusak se spustio nenadano i za tren su malene kuglice leda počele skakutati po cesti. Zatim su stale udarati po prozorskim staklima tako silno da se činilo da će se svaki trenutak staklo rasprsnuti. U slijedećem bljesku munje Bero ugleda lelujavu žensku siluetu kako odlazi od prozora. Otvori prozor i izgubi dah, pa iz usta mu iziđe tiho šapćući poziv: „Eva!“ Prepoznao ju je po dugoj kosi, pognutoj glavi pri hodu, uskim ramenima, kratkom mantilu. U slijedećem bljesku oluje ženska silueta se spuštala ka Neretvi. Jeza ga prođe tijelom. Tutnjava groma strese mu prsa, a jak vjetar zalupi silno prozor i odbaci ga na sredinu sobe. Bio je mokar kad je ponovno uspravljao, hitro prišao prozoru, otvorio ga. Mahniti udar se spojio sa bljeskom ovaj put, sad je vidio samo siluetu Evine duge kose, a ona je zalazila iza visoke stijene i spuštala se tik do rijeke. Na srebrenastosivoj ručki prozora isticala se kap krvi.


Drugi dio:



 
New Post
10/13/2015 12:16 AM
 
(())(())(())(())(())(())(())(())(())(())
...IIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIII
TOP LISTA 50 ROMANA – Hrvatska, listopad 2015. //
=TOP LISTA 50 ROMANA – HRVATSKA, listopad 2015. =
=Top 50 Books in OCTOBER 2015. – Croatia =

agencija IOA-UI

1. FRA ŠIMUN ŠITO ĆORIĆ: „IZGLEDA, DRUGOG PUTA NIJE BILO“
2. ZDRAVKO VUKIĆ: „BORNA VITEZ: ŠPIJUN OPASNIH NAMJERA“
3. DRAŽEN PRĆIĆ: „HORVACKI BAČKA 1901-1939“
4. ESAD JOGIĆ: „DRINSKE MUČENICE“
5. MATE GRBAVAC: „SVIJETLA STRANA SUNCA“
6. RUŽICA MARTINOVIĆ-VLAHOVIĆ: „SMARAGDNA RIJEKA“
7. PAVAO PAVLIČIĆ: „TRI PETKA U TRAVNJU“
8. STIJEPO MIOVIĆ KOČAN: „SIN OTAC SIN“
9. ANTO MARINČIĆ: „POTOM JE SVE UTIHNULO“
10. IVAN VEKIĆ: „PETA ZAPOVIJED“
...
11. HRVOJE MILIĆ: „APORIJA“
12. ALEN SAMBOLEC: „BITKA“
13. s.BERNARDINA MILA CRNOGORAC: „SJENE“
14. ANITA MARTINAC: „MEDALJON“
15. ANA BUKOVAC: „HRVATSKO PLEMSTVO“
16. OLIVER JUKIĆ: „SUDAČKA NADOKNADA“
17. DAVOR KUJEK: „SMRTNICI“
18. KSENIJA KUŠEC:“SOBE“
19. DRAGO DUVANČIĆ PINTE: „KRIK IZ KAMENA“-novo
20. MIDHAT AJANOVIĆ AJAN: „PORTRET NACRTAN UGLJENOM i KIŠOM“ -novo
...

21. SUZANA BOSNIĆ MAJCENIĆ: „TOLBA“
22. KRISTIJAN VUJIČIĆ: „KNJIGA IZLAZAKA“ novo-
23. OMER RAK: „ARKANA FAUSTA VRANČIĆA ŠIBENČANINA“
24. NEBOJŠA LUJANOVIĆ: „OBLAK BOJE KOŽE“ novo-
25. ZVONIMIR MIKULIĆ: „GLAVOM O ZID“
26. MIRJANA BULJAN: „ZAMRAĆENJE novo-
27. SANJA LOVRENČIĆ: „VJEŠANJE KRADLJIVACA OVACA“ novo-
28. ANTE VUKOV: „KUĆA PORCULANSKE LUTKE“ novo-
29. IGOR BOŽOVIĆ: „AL GIEBA“
30. ŽELIMIR PERIŠ: „MIMA I VAŠE KĆERI“
...
31. KATE MITCHELL/KATA MIJIĆ: „OKOVANO SRCE novo-
32. FLUMINATI: „FLUMEN OBSCURA“ novo-
33. IVANA SAJKO: „LJUBAVNI ROMAN“
34. ALIDA BREMER: „OLIVINO NASLJEĐE“
35. TANJA RADOVIĆ: „PITANJE NADE“
36. ELIZABETA MEDIĆ: „ANĐEO NAD MOJOM ZEMLJOM“
37. ĐURĐA KNEŽEVIĆ:“DISANJE NEMANI“
38. NIKOLINA JURIŠIĆ: „ŽIVOT NAOPAKO“
39. IVICA ĐIKIĆ: „PONAVLJANJE“
40. JASMIN IMAMOVIĆ: „SLANA ZEMLJA“
...
41. MARINA VUJČIĆ: „MOGLA SAM TO BITI JA“ novo-
42. BRUNO ŠANTEK: TAJKUNOVI NASLJEDNICI“
43. IVICA IVANIŠEVIĆ: „ULAZ ZA DJECU I VOJNIKE“
44. JELENA ZLATAR: „SLIJEPA TOČKA“
45. HRVOJE ŠALKOVIĆ: „NOVA MIS ČILEA“
46. EDO POPOVIĆ: „MJESEČEV MERIDIJAN“
47. FRANJO GALIĆ: „EPIDAURUS“
48. DRAGO HEDL: „ISPOVIJEDNA TAJNA“
49. TANJA BELOBRAJDIĆ: „CRNI KAPUT“
50. MILANA VUKOVIĆ RUNJIĆ: „FARAON IZ ILICE JE MRTAV“
. …
AGENCIJA IOA-UI

TOP LISTA 50 ROMANA, HRVATSKA - 10.2015.

Top 50 Books in OCTOBER 2015. – Croatia
(())(())(())(())(())(())(())(())
 
New Post
10/19/2015 5:39 AM
 
... Škola u Mostaru


Osmo poglavlje

Šetajući sam velikim gradom prvi put u životu, oči su mu privlačili izlozi prodavaonica. Okrugle gramofonske ploče od crnog vinila bile su poredane jedna uz drugu. Na nekoliko različitih naslovnica sa neodoljivo privlačnim kombinacijama fotografije i crteža je pisalo „Tribute“ ili „Ultimate“. Još kad je vidio mladiće njegove dobi kako umjesto knjige pod miškom nose gramofonsku ploču na kojoj piše “Greatest...“ oduzeo mu se dah.
Uskoro je dobio u svoju sobu još jednog učenika, čudnog mladića koji o sebi nije rekao niti riječi, nego je ispitivao Beru o njemu. Govorio je grubo i otvoreno, usudio se biti ishitren ispalio je: Ovo je kraj tvoje osamljenosti! Nije bilo dvojbe: mladić se ponosio svojom drskošću.
Bero je prihvatio ispriku gazde da je iskrsnuo problem sa novcem i da u sobi koja gleda na rijeku Neretvu moraju prebivati dvojica, a poslije i objašnjenje da gazda čini dobročinstvo starom prijatelju iz Livna.
Ipak, razmišljao je da li se vratiti u svoje selo i prijaviti ocu Fabijanu da je izgubio mir za učenje, a i potužiti se na nove okolnosti u koje je mimo svoje volje doveden. Međutim, spriječilo ga je kad je vidio da njegov novi prijatelj bez pitanja stavlja izvezenu „Posljednju večeru“ na zid.
„Život u Mostaru nije raj“, mrmljao je gazda žaleći se. „Kuće vojnih lica su deset metara sa jedne strane i deset metara sa druge strane!“ Međutim, drskost je ipak pobijedila.
-Neka!
Izgovorio je kao da je spreman na sve udare vlasti, ma kakvi jezivi bili.
Nasuprot „Posljednjoj večeri“, Bero je na vanjskoj strani ormara imao nalijepljen crtež konja ispod kojeg je napisao: „Kulierov“. A na noćnom ormariću pored jastuka bili su naslagani samo stripovi, stripovi i stripovi. Sad se zastidio. Nije mogao da ne prizna neodoljivu privlačnost poznanika jer je i sam osjećao usamljenost bez izvezene „Posljednje večere“ koju je imao u svojoj spavaćoj sobi u selu.
U školi mu se dogodila jedna neugodnost, ako je tako može opisati. U predavanju iz povijesti, stari profesor je kao uvod izgovorio rečenicu: „Ova tema je stvar kućnog odgoja!“. I izabrao je nasumice Beru. Bero je izišao pred ploču tresući se. I profesor ga je, prije nego što je počeo govoriti, pitao ime oca. Bero je tiho izgovorio „Fabijan Ramljak“, a profesor je stisnuo oči prebirući po mislima tko je taj čovjek. Tad je najveće iznenađenje došlo sa profesorove strane. Podigao je ruku pokazujući u Beru i najavio ga na slijedeći način: „A sada ćete vidjeti kako se treba znati gradivo iz povijesti!“ I Beri su se odsjekle noge od straha. Međutim, dao je sve od sebe! I kad je završio, profesor je pobjedonosno utvrdio: „Ja neću reći niti jednu riječ! Sve što trebate znati jest upravo ovo što je Berislav Ramljak, sin mog prijatelja Fabijana Ramljaka izgovorio!“
Nakon prve neugodnosti iz koje se sretno izvukao, čak nekoliko profesora su ga najavljivali kao primjer kako treba odgovarati, posebno ga predstavljajući kao sina Fabijana Ramljaka.
„Pa, otkud to sve znaš?“ Pitao ga je cimer Jure Pervan do koga su došle priče o nekom Ramljaku koji izvrsno zna povijest, a on odgovarao: „U našem selu postoji baka koja pamti cijele knjige, od rečenice do rečenice.“
Prvo je tiho zujalo razredom da Bero „ima žicu“ za povijest. A poslije se njegova oštroumnost nije mogla zaobići u dobrom dijelu predmeta. I većina kolega iz razreda počela ga je mrziti. Kad je izdeklamirao dvije novele od Dinka Šimunovića napamet, mrzile su ga kolege učenici i također njihovi roditelji. Osjećao se kao da je udario glavom u zid. Prije spavanja listajući stripove, priznao je sebi tužnu činjenicu: „Veliki grad Mostar nije ispunio moje ushitljive nade.“ I prvi put je pomislio o svojoj budućnosti na način da postoji mogućnost da se u svoje selo u Rami nikada za stalno ne vrati. Jedna od više budućnosti je i ova: Nakon završene srednje škole upisat će gimnaziju, nakon gimnazije fakultet, nakon fakulteta zaposlit će se u Mostaru i zasnovat obitelj. I, više se nikada neće vratiti u Ramu. Je li dolazak u Mostar početak puta bez povratka? Je li se u mojem životu može dogoditi da slike Ramskog sela, oca, brata blizanca, kuće, tri susjede sestre bliznakinje, osnovne škole, crkve, mlina…počnu blijediti? Je li ovo rastanak nakon kojeg više nikada neće biti isto? Je li ovo rastanak zauvijek?
Trgnuo se iz sna teško dišući. Pitao se je li vrisnuo od straha, hoće li cimer otvoriti oči i hoće li gazda doći na vrata i pitati što se dogodilo. Osluškivao je i čekao bilo kakav pokret. Priznao je da se u snu zastidio.




Deveto poglavlje

Jure Pervan se, dakle, zvao dječak koji je boravio u malenoj sobici zajedno sa njim. Rodom iz okolice Livna znao je u pojedinosti Ramsku dolinu, kraj u kojem je Bero živio. A kad je Pervan spomenuo da ga u Mostarsku školu nisu htjeli primiti jer mu otac u Livnu ima gostionicu, Berinu veselju nije bilo kraja. Pa da, ako je Bero u posljednjem trenutku primljen u Mostarsku školu, vjerojatno je Jure Pervan čak i poslije posljednjeg trenutka dobio obavijest da je primljen. „Kojim se ti putovima po školi krećeš, da te ja nikada ne sretnem?“ Pitao je nekoliko puta i oni su jedan drugom objašnjavali koliko su im razredi udaljeni i kamo nikada ne odlaze.
Nakon više od mjesec dana zajedničkog života u maloj sobici sa pogledom na Neretvu, konačno se dogodilo da su se u školi sreli. Na probi zbora slučajnost je bila da su sjedili blizu jedan drugog. U pjesmi u kojoj se u beskraj ponavljala riječ: „Nije!“ Bero je sa podsmijehom pjevao: „Nije, nije, nije, nije, nije nije nije...“ i bio izbačen kao jedan od onih koji kvari suglasje.
Vraćajući se iz škole praznom ulicom ponižen i ismijan od cijele škole, spazi da mu ususret dolazi poznata osoba. Tek kad su se približili na dvadesetak metara, Bero je prepoznao karakterističan način mahanja rukama pri hodu. Te pokrete bi prepoznao među stotinama tisuća ljudi. Prvi put od početka školovanja, u velikom gradu Mostaru sreo je vlastitog brata Miru.
...
Otišli su na igralište malog nogometa. Na prepunim tribinama bili su zbijeni kao srdele u konzervi. Preko razglasa redale su se neke lascivne pjesme koje niti jedan niti drugi nisu znali. Zatim kratka stanka puna iščekivanja. I, konačno na rubu terena izišla su sedmorica mladića u plavim majicama i bijelim gaćicama.
Tad je navijanje tresnulo kao udar groma. Suncem spaljene kože blistale su malenim terenom koji je tek bio betoniran. Neuredni izgledom, ali virtuozi u pokretima loptom kojim ponižavaju i ismijavaju protivnika doveli su gledalište odmah u početku igre do delirijuma. Nesumnjivo, polovica gledališta (u kojoj zasigurno nije bila niti jedna žena) je imala heroja u jednoj ekipi, a druga polovica u drugoj, svoje heroje, svoje predmete obožavanja, predmete divljenja.
Bero je stigao da kaže bratu na uho:
- Moj nastavnik povijesti je očev dobar prijatelj!
-Što?
-Reci…nemoj zaboraviti…
I, zbog jednog igrača koji nije znao biti fair-igrač, bijes je eksplodirao. Zaljuljala su se tijela u velikim grupama i prenosila pokrete poput valova vode. Mladić koji je stajao u najvišem redu gurnuo je uniformiranog portira ispod sebe i on se srušio niz tribine. Tjelesa su se otvarala i oslobađala pred kotrljanjem tijela. „Uuuuuu“ čuo se uzvik negodovanja i utakmica je naprasno prekinuta. „Kao da je umro!“ prvo je Miro uskliknuo gledajući lokvu krvi kroz pokrete ljudi koji se razdvajaju.
Izišli su sa osjećajem gađenja na ulicu. Miro, nakon kratkog vremena, predajući bratu mjesečnu ratu novca, nije zaboravio reći: „Onaj portir što se skotrljao niz tribine, udario je glavom u rub betonske stube i… poginuo je! Taj udar se ne može preživjeti!“
Bero je dodao:
„Onog portira što se skotrljao niz stube tribina gurnuo je mladić…
Miro se složio:
„Točno! I ja sam vidio da je uniformiranog portira niz stube tribina gurnuo mladić…
Dugo su šetali šuteći širokom ulicom sa uređenim izlozima brojnih prodavaonica.
-Reci…
Konačno je naredio Miro očekujući od Bere riječi koje će prenijeti ocu.
-Proganja me misao da se u Ramu više nikada neću vratiti! Srednja škola, pa fakultet, posao…sve je u Mostaru…

Deseto poglavlje

Bilo je još nešto što je zbližilo Juru Pervana i Beru Ramljaka. Pričali su o prošlosti Hrvata. I, Bero je zaprepastio Pervana ponovivši samo ono što mu je Eva tako često spominjala. To je bilo dovoljno da ga Pervan sasluša otvorenih usta. A kad je spomenuo Crvenu i Bijelu Hrvatsku sa točnim godinama i mjestima, Pervanu je četiri puta ispadala žlica iz ruku. Na kraju govora u sebi je rekao: „Hvala, Eva!“
Prijateljstvo sa Vladom Gajićem počelo je zbog toga što je bio sa mjestom stanovanja najbliži od svih učenika iz razreda. Stanovao je na udaljenosti manjoj od stotinjak metara uz Neretvu. Njegov otac je bio vojno lice, negdje iz Krajine. Majka iz nekog sela u okolici Kupresa. Cijela ulica muškaraca čitala je kaubojske romane i kaubojske stripove. Bero je mijenjao „Plavi vjesnik“ sa „Politikinim zabavnikom“. Nekad bi došli u vrlo napetu prigodu razgovarati o tomu koji je list bolji. Ali je bila činjenica, sa koliko je oduševljenja Vlado upijao „Dane Darea“ koji je bio prekrasno obojen na prvoj i zadnjoj stranici lista, toliko je Bero upijao Flash Gordona. Sa stripova su polako prelazili na kaubojske romane koji su se zvali X-100. Od svih su posebno bila tražena dva: „Saguaro“ i „Deguello“. A Berina sloboda bila je zavodljiva kad je Vladi Gajiću objašnjavao kako može svaki dan ići u kino. I kako je neki spektakularan film gledao dva puta. U svim pričama oko snage Amerikanaca i Rusa, gdje je Bero bio na strani Amerikanaca, a Vlado na strani Rusa, nikad Vladi nije postavio pitanje na koje je odgovor bio više nego očit, tko crta te krasne stripove, tko piše te uzbudljive kaubojske romane i tko snima te spektakularne filmove. I nikada nije shvatio zašto sa toliko žara za Novu godinu Vladin otac puca iz pištolja u zrak, a poslije se Vlado tim pucnjevima hvali, ističući da će, čim završi osnovnu školu ići u vojnu akademiju. Također je prečesto u Vladinom govoru bilo spominjanje narodnosti za poznanike koji dolaze ususret, ovaj je Musliman, ovaj je Hrvat, a ovaj Srbin, redovito pričajući viceve u kojima su Dalmatinci lijeni, Crnogorci lijeni, Zagorci, Bračani i Boduli škrti, Bosanci glupi, ali da su Srbi zbog nečega predmet viceva, to Bero nije čuo. U razredu u osnovnoj školi bilo je podjednako Hrvata i Muslimana, a manji broj Srba su bili uglavnom djeca vojnih lica. Pred Berom, Vlado nije krio da često sa mržnjom priča o svakoj drugoj narodnosti, osim one kojoj on pripada, međutim, Bero je imao privilegiju da pred njim Vlado ništa nije izgovorio protiv Hrvata, osim što je redovito isticao da mrzi Pervana. Jednom nespretno, Vladin otac je rekao da su u nekoj osnovnoj školi u Mostaru izbacili nekog dječaka iz pjevačkog zbora samo zato što je iz Rame. I rezimirao je. „Pa i trebalo ga je izbaciti, ako je iz Rame.“ „Kakve štete što su ga izbacili?“ U polovici zadnje rečenice, Bero se pravio da bez pozornosti sluša priču. Kad je izišao iz kuće Gajića shvatio je da ni Vlado, a ni njegov otac nisu znali činjenicu da je ispričana priča upravo o dječaku Ramnjaku koji sjedi pored njih, Berislavu Ramljaku.
Strelovito su se dogodili obrati. Vlado je jednom konačno izgubio strpljenje i nazvao Pervana i Beru Ramljacima. Bero ga je ispravio napominjući da je Pervan iz Livna. Na to je Vlado odmahnuo rukom i izrekao rečenicu: „Sve je to isto!“.
Vrlo brzo je dobio zagriženog neprijatelja.
...
Prvim hladnim danima te jeseni preselili su kod susjeda koji je bio udaljen pet kuća nizvodno. Imao je neko slovensko prezime kao : Kezele, Rubale, Brekale, Prskale, Jajale. Bio je dobroćudan starac koji im je za vjerski blagdan redovito davao poklone i zvao ih na obilati ručak. Sav se tresao kad je spominjao da maleni cigančići dolaze pred ulazna vrata katoličke crkve u koju on zalazi i prije mise provociraju vjernike psujući Boga. I Bero i Pervan su se zaprepastili kad im je rekao da je napustio Jugoslavensku narodnu armiju i da je prisilno umirovljen. Pričao je da je njegov brat poslije rata imao silnih neugodnosti u Zagrebu kad je nosio onda modernu frizuru koja se zvala kokotica. “Duge kose i ona glazba“... izgovorio je Bero prisjećajući se. „Duge kose i ona glazba, da, da...to je tračak svjetlosti koji nam dolazi sa zapada kroz tek slučajno, malo odškrinut prozor koji se nije mogao zatvoriti.“ Od novog gazde Bero je doznao prije svega kako se čitaju te riječi „tribute“ i „ultimate“, a onda da prva riječ znači „počast“, a druga „konačni“. U školi je učio ruski jezik i već odlučio kao četvorica učenika u razredu, da umjesto ruskog uči engleski, i da na kraju školske godine u drugoj školi polaže odjednom cijelo gradivo iz engleskog jezika.


Jedanaesto poglavlje

Brat Miro je došao u Mostar drugi put od početka Berinog školovanja i rekao: „Ubojici uniformiranog portira se nije ništa dogodilo jer je član partije“! Pokazao je prstom u smjeru malonogometnog igrališta i tribinu na kojoj se za vrijeme malonogometne utakmice dogodilo ubojstvo. Bero je bio izvan sebe. Možda se smrt nastupila slučajno pri kotrljanju niz stube tribine, ali zar se može dogoditi da se bez sudskog postupka ubojstvo zataška, jednostavno samo zato što je ubojica član komunističke partije. To je teško zamisliti.
...
Zajedno sa bratom Mirom se vratio u Ramu. Došao pred oca koji začudo nije bio u gostionici nego u staroj kući. Pozdravio se s njim grleći ga. A zatim sjeo nasuprot njemu i izgovorio: „Oče, što si to krio od mene!“
I otac je polako počeo pričati. „Ovo je država doušnika, pa i mene udba ucjenjuje prijeteći da će gostionicu zatvoriti ako ne cinkarim ljude koji piju u gostionici. Još uvijek odolijevam. Međutim, mladi konobari se slome i počnu obavljati doušnički posao. Ukoliko nekoliko dana nema ništa interesantno, sami izmišljaju kojekakve priče. Ovo je država doušnika, država različitog mučenja kao na primjer: prisilno upućivanje ljudi u psihijatarske bolnice i tako dalje, i tako dalje...“
I kao što obično biva kad se spomene udba, Fabijan je počeo pričati svom sinu sasvim drugu priču.
„Godine 1922. malo imućnih građana i inteligencije bili su za Hrvatsku težačku stranku, a budući da je seljački puk predstavljao 80 posto hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, Stjepan Radić se fokusirao na tu ogromnu većinu da bi se srušila beogradska vlada Pašić-Pribićević i proveli slobodni izbori. Odgovor vlade je bio „Obznana“ koja je tobože uperena protiv komunista, ali joj je stvarni cilj bio: uništiti Stjepana Radića. Ja sam bio pristalica Radićeve stranke i mi smo se zvali kratko „radićevci“. Na proslavi Božića u Donjem Vakufu, mene su zatvorili žandari. Obično su smještali optužbu „uvreda kralja“. Ako se, recimo, slavio Božić, žandari su zatvarali Hrvate radi „narušavanja javnog reda i mira“.
Izbori su bili raspisani 23. ožujka 1923. godine. A ja sam na području Rame, Prozora, Duvna, Livna, Kupresa, pa sve do Bugojna, Gornjeg Vakufa, Donjeg Vakufa, Jajca i Travnika, bio u kampanji „radićevaca“. Žandari su svim silama sprječavali naše agitiranje. Od Šćita do Prozora bila je velika borba sa žandarima i policijom. Ja sam uhvaćen u Livnu sa spiskom čuvara izbornih kutija. Za kaznu, žandari su me tjerali pješice po mećavi preko Glamoča i Jajca do Donjeg Vakufa. U Donjem Vakufu sam izgubio svijest, a posljedice tog mučenja osjećam cijeli svoj život. Nakon kazne, politika mi je postala prva stvar u životu. I više nije bilo zida koji ne bih prešao zbog Hrvatske Republikanske Seljačke Stranke. Naše mučenje je odjeknulo ovim krajem sve do Zagreba. I iz Zagreba je poslat izaslanik Stjepana Radića osobno, da podigne duhove. U izborima smo pobijedili: na listi HRSS u travničkom okružju, gdje sam bio u to vrijeme, bili su izabrani: Ivan Radić iz Trebarjeva, Ivo Čelan iz Orguza nedaleko od Livna i Nikola Turajlija iz Begova sela kraj Kupresa. I danas ih se sjećam i znao bih ti o svakome pojedinačno ispričati roman.“
...
Već slijedeći dan, (kao da je netko slušao očevu priču i kao da je ta priča zabranjena) oca su pozvali u istražni zatvor. Izmislili su da je bio u hrvatskoj mornarici za vrijeme Dugog svjetskog rata, te da je bio u Varni na Crnom moru, otkud je došao preko Slovenije u Mostar. Izmislili su da je u Mostaru igrom slučaja izbjegao zasluženu kaznu. Ali da će se sada stvar ispraviti. Bero i Miro su išli po savjete baki Josipi. Baka Josipa je prvo savjetovala sinove da ne obilaze oca u zatvoru Ćelovina u Mostaru. Bero i Miro ju nisu poslušali. Bero je dolazio svaki dan poslije nastave pred zatvor, a Miro je dolazio u Mostar subotom, pa su subotu i nedjelju pred zatvor dolazili zajedno.
Niti jednom ih nisu pustili. Mislili su da će otac biti ponosan na njih ukoliko Miro nastavi u raditi gostionici i na zemlji sve poslove koje je otac radio, a Bero ne zapusti školu. Miro se za početak drznuo istjerati dvojicu konobara. A Bero je u Mostaru u petom razredu osnovne škole učio kao nikada u životu.
Tih dana prvi put je Bero osjetio da je usamljen na ovom svijetu i počeo sanjati gramofon. Štedio je i izdaleka ponekad pitao gazdu bi li imao nešto protiv da instalira radio-aparat sa gramofonom u kut i malo glasnije sluša strane pjesme. Priznao je gazdi da je izgubljen, da ne zna kamo krenuti, priznao je da se osjeća kao da će mu mozak eksplodirati.

Miro je na ručak počeo dolaziti baki Josipi zajedno sa Senom, Zdenom i Evom. Ona se svaki dan bunila: ja ne mogu kuhati za cijelo selo, govorila bi, ali nikada nije odbila prvog susjeda na čija se mlada leđa navalila i gostionica i imanje otkad je otac u zatvoru.
Prije odlaska u zatvor, otac Fabijan Ramljak je odao Miri da ima ušteđenih novaca za dvije godine života. I imao tek toliko vremena da im objasni na koji će način novcem raspolagati. I, kao da se cijelo selo udružilo da pomogne dvojici maloljetne braće, postao je običaj da nedjeljom prije mise sav narod koji ide u crkvu dođe na kavu u gostionicu Ramljakovih.
Nakon zloglasnih optužbi (u kojima se neumorno spominjao boravak Varni na Crnom moru za vrijeme Drugog svjetskog rata) i grdih prijetnji, iz zatvora Ćelovina Fabijan Ramljak je pušten sav skrhan.
Sjedeći sami sva trojica u kući u selu, gledali su se odsutno, kao da su shvatili bez ijedne izgovorene riječi da se završio jedan težak period u životu, ali nisu smjeli reći da osjećaju: da će slijedeći period biti još teži. Jedna činjenica se nadvila nad njih, a ta je:
Cijela obitelj je stavljena van zakona.

Dvanaesto poglavlje

Počelo je ljeto, kad je Berislav Ramljak od Gornjeg Vakufa do sela Crnića kod Bugojna, vlakom putovao nepun sat. Pitao je jedinog čovjeka koga je sreo na ulici gdje stanuju Grabovci i nakon kratkog objašnjenja došao je do svoje tetke Ranke Grabovac. Nije mu se nadala. Kad ga je spazila, stresla se.“Bero!“ Berislav!“ „Berislav Ramljak!““Kako je Fabijan?“ „Meni su ti mjeseci bili kao vječnost! A njemu?“ Zatim ga je dugo gledala raskolačenih očiju, da je Bero pomislio da se ukočila. Kad se pokrenula, suze su joj sišle niz lice. Ne, to nisu suze od iznenadnog susreta rođaka koga dugo nije vidjela. „Zbog čega plačeš?“ Pitao je tiho želeći da je utješi. Pa se ispravio: „Tetka, plačeš kao da mene zbog nečega žališ!“! Stisnula ga je i privila uz njedra, kao da joj ga netko želi oteti. „Tetka, pa što se događa sa tobom?“ Tek nakon ovih riječi, kao da je pokušala ispraviti nedolično ponašanje, smirila se i počela sa Berom polagano pričati priče o Fabijanu, priče iz Rame, pa priče iz Bugojna, te na kraju priče iz Crnića, sela pored Bugojna. Brzo je predstavila dolinu koju je gledala sa trijema: „Uskopaljska dolina duga je dvadeset i sedam kilometara, a široka dva kilometra. Na ulazu u dolinu je Gornji Vakuf, na izlazu je Donji Vakuf, a u sredini je Bugojno. Rijeka Vrbas izvire ispod Zec planine i teče prema sjeveru sredinom kotline. Sa desne strane su planine Kalin i Rudina, a sa lijeve planine Komar, Šuljaga i Koprivnica. Najviša planina u blizini je Vranica, na kojoj i ljeti ima snijega. Cijela dolina je povezana prugom koja završava u Gornjem Vakufu. I cijela dolina je nepovezana lošim neasfaltiranim cestama. Vlak od Bugojna do Gornjeg Vakufa staje u Vrbanji, Gračanici, Pajić Polju, Trnovači i na kraju, u Gornjem Vakufu. Udaljenost od dvadesetak kilometra ćiri treba više od sat vremena. Mi silazimo na prvoj postaji u Vrbanji i uz kratko pješačenje, brzo smo ovdje doma u selu Crniće.“ U jednom trenutku, kao da ga kuša izgovorila je: „Pa, ti ništa ne znaš! I nastavila pričati još tiše. „U Bugojnu se napravi vojna industrija, nakon toga u Bugojno dolaze radnici iz Srbije, zatim milicija dobije novu zgradu i puno mladih ljudi uđe u miliciju, većinom iz Srbije, Srbi namještaju svoje kadrove u općinu, pa se donese odluka da se proširi prometna milicija, a u nju opet dolaze kadrovi iz Srbije. Tito kaže da se mora učiti markizam, pa Srbi ulaze u škole... Srbi dominiraju Bugojnom, u gradu jedan Makedonac drži slastičarnu, dva Šiptara cijepaju drva, ponekad prođe grupa Cigana, uz Vrbas razapnu šatore i nakon mjesec dana odu dalje. Eto, to je nacionalno pitanje ovog grada u srednjoj Bosni.“ Tetka uzdahne pa izgovori: „Moj rođak, koji nas je prihvatio u Crniću nad Bugojnom, odselio je u grad i brzo se vratio. Nije mogao podnijeti da djeca iz grada ponižavaju sa srpskom štokavicom djecu iz okolice koja govore hrvatsku ikavicu. Ponižavaju ih čak i hrvatska djeca iz grada koja tobože, po školskim pravilima govore pravilno, nasuprot ove ponižavajuće nepravilne ikavice koju govore djeca iz okolnih sela.“
„Tetka, što kriješ od mene?“ Konačno je došao do riječi Bero i nije dobio odgovor. Na rastanku je bio isti plač. I pokušala je biti uvjerljiva kada je govorila: „Što god da se dogodi, maleni moj rođače, vrata ove kuće su ti otvorena! Ovdje se možeš ponašati kao na svom imanju u Rami, ovo sve je tvoje koliko i moje!“ Nije više tražio objašnjenja, jer je shvatio da ga neće ni dobiti. Na kraju je postavio pitanje zbog kojeg je došao: „Ukoliko me izbace iz škole u Mostaru, mogu li prijeći u školu u Bugojnu? Zgodno je što Bugojno ima i gimnaziju, pa bih mogao nakon osmogodišnje škole ovdje odmah nastaviti srednju školu!“ Odlazeći, pitao se, je li tetka već u godinama kada je pamćenje popušta.
...
Od Bugojna do Donjeg Vakufa vlak je vozio pola sata. U Donjem Vakufu Bero je čekao šest sati. Od devet do tri, a potom od Donjeg Vakufa do Jajca putovao od tri do osam.
U Jajcu, rođak Njavro bio je zaposlen kao profesor u gimnaziji i nenadani dolazak malenog rođaka zaprepastio ga je. „Kako Fabijan?“ Prvo je upitao, a Bero više nije htio glumiti hladnokrvnost. Rekao je istinu. „Teško!“ I sad na početku postavio ono pitanje: „Ukoliko me u Mostaru zbog očevog zatvaranja izbace iz osnovne škole, mogu li prijeći u Jajce i nastaviti...“
I stari očev prijatelj dao mu je jamstva da, ukoliko iz bilo kojeg razloga bude udaljen iz Mostarske škole, može doći u Jajačku školu. Bojeći se da naredni dan neće imati vremena, Njavro je u predvečerje Beri pokazao crkvu Svetog Ive u Podmilačju.
„Prvenstvo Europe i svijeta u kajaku“ pisalo je na stotinama plakata izlijepljenih po gradu. Nije shvatio da li se taj „Pesk“ već održao na jezeru Plive ili će se održati.
„Zasigurno ti nitko nije pokazao zidine grada koji je 1463. godine branio hrvatski kralj Stjepan Tomašević, a napadali su ga Turci?“ Izgovorio je profesor.
„Nitko mi nije pokazao zidine grada koji je 1463. godine branio hrvatski kralj Stjepan Tomašević!“
...
I, planirano kružno putovanje trebalo je ući u povratnu fazu vraćanjem u Bugojno. Otac Fabijan je isplanirao program putovanja i Bero ga se morao držati. Pogotovu što je rođacima točno najavljeno vrijeme posjeta.
...
Željeznička stanica Bugojno, pisalo je na velikoj zgradi koju evo u dva dana vidi drugi put. Čim je vlak ušao na bugojanski kolodvor, lokomotiva se odvojila od putničkih i teretnih vagona i na rupi se počela okretati. Zatekao je Andriju Mioča u čekaonici.“Otac Fabijan Ramljak...“ počeo je govoriti Bero, a Andrija Mioč je stavio kažiprst na usne što je značilo da nije vrijeme da se o tužnoj sudbini Fabijana Ramljaka uopće govori. Vijesti se u Bugojnu brzo šire, izgovorio je napominjući da mu je netko već iz Crnića rekao da Bero Ramljak sin Fabijanov želi nastaviti školovanje ovdje. Odmah je počeo objašnjavati kao i tetka: Uskopaljska kotlina je duga dvadeset sedam kilometara, široka je dva kilometra, kroz sredinu teče rijeka Vrbas, na ulasku u dolinu je Gornji Vakuf, na izlasku iz doline je Donji Vakuf, a u sredini je Bugojno. Sa desne strane su planine Kalin i Rudina, a sa lijeve Komar, Koprivnica i Šuljaga. Najviša planina u blizini je Vranica, visoka je 2 107 metara, na njenom se vrhu i ljeti zadržava snijeg.
Prolazili su pored parka, a onda se počevši od trafostanice na kojoj je pisalo Šenoina ulica i Radićeva ulica, (ne znajući koji je natpis stariji, a koji mlađi) počeli spuštati ka nogometnom igralištu. Preko puta nogometnog igrališta sa desne strane, bilo je napušteno groblje. A zatim, iza igrališta i groblja počele su se redati kuće. U četvrtoj sa lijeve strane stanovali su Mioči. Kupili su kuću od obitelji Jandrić, koja je također nedavno doselila iz obližnjeg sela Kandije. Prvi susjedi su im bili brojna obitelj Cvijanović, a sa druge strane ceste još brojnija obitelj Menjak. Sin od Andrije Mioča Alojz bio je Berin vršnjak. Začudo, i na Andriji i na Alojzu, Berislav je primijetio onaj pogled, sličan tetkinom, koji ga procjenjuje. U troglas su ispričali natječući se: na prvom raskrižju sastaju se tri prigradska naselja, Hendek, Donjići i Terzići. Četvrta ulica od raskrižja vodi na rijeku Vrbas, upravo na Hendečki vir, gdje se ljeti Hendečani kupaju. Sunce izlazi između Kalina i Rudine, dvije planine na istoku koje su najbliže gradu, a zalazi za Stožer na zapadu. U ljetna predvečerja čuje se plesna glazba iz centra grada. A nedjeljom odjekuju glasna navijanja sa stadiona nogometnog kluba.
Alojz je bio mladić tihe prirode. Kad je riječi izgovarao, izgovarao ih je sa stankom kao da razmišlja o onome što će reći. A opet, rečenice su mu bile odmjerene i uglavnom kratke.
Bero je zamislio ovo putovanje kao dramu u tri čina. Prvi čin: Crniće, selo pored Bugojna i susret sa tetkom Rankom Ramljak. Drugi čin: Jajce i očev prijatelj profesor Ferdo Njavro. I kulminacija, treći čin: Bugojno i rođak Andrija Mioč. Međutim, treći čin imao je vrhunac kakav je teško zamisliti.
Bilo je blago popodne mirne ulice. Alojz pokaza u dvorište preko puta i počne opisivati: „Prvo je obitelj Čatić donijela u dvorište pauna, a nakon nepun mjesec svaka obitelj imala je to veličanstvo koje širi rep. Za svetog Ivu, vatra se pali ispred kuće Menjaka, čuvar nogometnog igrališta je Šefko, a visoko gore kod trafostanice na kojoj piše i Ulica Stjepana Radića i Ulica Augusta Šenoe, nalazi se podrum u kojemu se skladišti led i u kojem jedan gospodin pravi za djecu neodoljivi sok. Kad prođe automobil, što je rijetkost, djeca ga gađaju kamenčićima. A priča se da će ulica dobiti telefon ukoliko nogometni tim uđe u drugu nogometnu ligu. U trećoj kući od starog groblja stanuje Tihomir Cvijanović, legendarni ljubitelj boksa, koji je prvi kupio televizor i za vrijeme prijenosa boksačkog meča između Sonnyja Listona i Cassiusa Claya, okupilo se u dvorištu i vrtu toliko ljudi koliko i na nogometnoj utakmici.“
Gospođa Marica je donijela četiri šalice na stol postavljen uz staju na dvorištu i počelo je bezbrižno ispijanja kave. Nasmiješena gospođa je nastavila Alojzovu priču iz koje je Berislav shvatio koliko je ovaj dio grada svijet zatvoren za sebe.: „Ispred naše kuće se djeca okupljaju kad kreću na kupanje na Hendečki vir, također je ovdje okupljanje zimi kada idu na skijanje i sankanje kod trafostanice, a najvažnije je nedjeljno okupljanje cijelog naselja kada se ide u crkvu svetog Ante Padovanskog u centru grada na misu. Zatim je Andrija pokazao na dvije obližnje planine. „Sunce izlazi između Kalina i Rudine i oko podneva ulica dobije plamteću boju, nikad se ne čuje šum obližnje rijeke Vrbas, ali vjetar za ljetnih mjeseci donese tihe zvuke plesne glazbe iz centra grada. Niti jedno dvorište nema psa, pa ovdje vlada mir kakvog na svijetu nema.“
I, u tom trenutku su se svo troje napregnuli da osjete mir koji Andrija opisuje, pa je doista i zavladao neobičan mir.
...
Tog trenutka, kao da je grunuo vulkan. Od stare ljekarne, sjurile su se četiri milicijske limuzine i dva motocikla, dižući oblak prašine. Od istočne strane, sa raskrižja koje dijeli prigradska naselja Donjiće, Terziće i Hendek, pojavila su se dva vojna džipa i iza njih dva vojna kamiona. Odnekud su sa sjeverne strane preko polja došli uniformirani milicionari i vojnici, svi su u rukama imali oružje. I upravo sa te strane, dakle sa sjevera, zabrujao je zvuk helikoptera. I željezna ptica se spustila u dvorište kuće Miočevih jezivo zavijajućim zvukom koji se ovim prigradskim naseljom nije razlijegao nikad. Andrijina supruga se nasmijala, kao da je to čudo koje se rijetko događa u ovom prigradskom naselju pa ga treba vidjeti i zapamtiti. Međutim, svi su ostali bez daha kada su shvatili da se vozila zaustavljaju upravo pred Miočevom kućom i da vojnici sa oružjem u rukama opkoljavaju Miočevu kuću. Prvi od njih, vjerojatno zapovjednik, u ruci je držao pištolj. „Andrija Mioč“, netko je bijesno viknuo preko razglasa nadjačavajući zvuk elisa helikoptera koje usporavaju vrtnju i Andrija je ukopan, na sredini svog dvorišta gledao kako se cijevi svih oružja okreću ka njegovim prsima.“Povratnik iz Austrije“, bila je rečenica upućena kao pitanje. Andrija Mioč je sad šutio, ali je shvatio da upravo njega traže, jer je on prije nekoliko mjeseci završio posao u Austriji i vratio se u Jugoslaviju. Elise su se zaustavile, od svih zvukova koji su odjednom prestali, nastala je nesnosno teška tišina puna iščekivanja od koje su srca zatreperila i zaledila se krv u venama. A iz očiju ljudi koji su okružili kuću i dvorište vidio je neki nerazumljivi bijes, kao da je Andrija Mioč sam učinio neki neopisiv zločin. I da je zločinac koga su godinama ganjali i koji im je tisućama puta za dlaku izmaknuo iz ruku.
...
Bio na rubu strpljenja da kaže: „Da ste mi rekli, javi se u miliciju, učinio bih to. I bez ovolike strke.“ Još uvijek misleći da je sve neka greška. I da su ga zamijenili da nekog drugog čovjeka. Međutim, zaledio mu se dah kad je shvatio da su mu poluautomatske puške okrenute u glavu sa prstom vojnika i milicionara na obaraču, i da bi jedan nesmotreni pokret učinio da bi barem desetorica uniformiranih osoba sasula u njega sav željezni okvir metaka. U tom trenutku Marica je vrisnula, a sin Alojz je ispustio glasno: „Neeeee!“ A Berislav shvati da život Andrije Mioča visi o koncu.
Preletješe mu mislima dvije činjenice: Prva, “Đeneral Dragoljub Mihajlović – zvani Draža, autor je, naredbodavac i provoditelj Instrukcija od 20. decembra 1941. godine upućenih Komandama Četničkih odreda Jugoslovenske Vojske, Gorski Štab-str. Pov. Dj.Br.370, jedinstvenoga pisanog zločinačkog dokumenta u povijesti svijeta. Točka 5: „Stvoriti neposredne zajedničke granice između Srbije i Crne Gore kao i Srbije i Slovenačke čišćenjem Sandžaka od Muslimanskog življa i Bosne od Muslimanskog i Hrvatskog življa“, i druga: „Od 10. do 15. listopada 1942. godine, nenaoružanu Ramu napali su Četnici kao saveznici Talijana i poklali civile. „Ubijali su sve što je veće od puške.“ Bilo je preko tisuću ubijenih ljudi, žena i djece u Gornjoj, Srednjoj i Donjoj Rami.“
Dvojica mladih vojnika uguraše Andriju na zadnje sjedište džipa, zatim sjedoše tako da Andrija bude u sredini, a njih dvojica sa strana. Tad sin Alojz shvati da mu odvode oca i suza mu poteče niz obraz. Marica ga privuče sebi i zagrli. Tad jedan brkati general viknu Berislavu u uho: „Otkud si ti?“ Berislav se strese i ne odgovori, nego uspije pogledom pokazati na ulicu. Zakašlja se dok kroz kašalj nerazumljivo izgovori: „Iz Rame!“ uvjeren da nitko nije razumio njegove riječi. Zatim isti brkati general, glasom do neba naredi: „Gubi se!“ I gurnu Berislava iz dvorišta na ulicu. Pokuša razumjeti postupak generala: „Pa da, obavijest vojnicima i milicionarima je bila da se obitelj Mioč sastoji samo od troje ukućana: oca, majke i sina!“
Zatim se dogodi promjena plana. Andriju izvedoše iz džipa i uguraše u helikopter. I tek što je ušao, helikopter zabruja i poče se dizati u zrak. Elise učiniše da se perje diže sa Andrijina dvorišta. Je li to bilo perje pauna? Maricina kosa se raštrka, ona dižući pogled za mužem koji odlazi u nebo sve više širi usta od iznenađenja. I kada ga izgubi iz vida, izgubi snagu u nogama i sruši se u nesvijest.
„Majko!“ Izgovori Alojz, sagne se i pokuša dignuti majku. Tad se uključi zavijajuća sirena i iz džipa i iz milicijskog vozila i kolona se uputi na starom groblju i uzbrdici koja je završavala trafostanicom na kojoj je pisalo ime ulice.
Berislav priđe zdencu, iz drvene kante nalije vodu u čašu i približi je Marici koja još uvijek leži bez svijesti, a Alojz pokušava da je uspravi. Dok se brujanje vozila gubi, cijela ulica se okupila u dvorištu obitelji Mioč, zaprepaštena zajedničkom akcijom vojske i milicije.“Što se to dogodilo?“ Nekolicina je pitala ne vjerujući svojim očima. „Odveli su Andriju!“ Prozujao je odgovor. „Zašto?“ čudili su se drugi, sa strahom kao da će se ista jezovita akcija prenijeti sutra u susjedna dvorišta redom.

Trinaesto poglavlje

Došao je pred oca u Ramu i krijući bugojansku jezivu priču ispričao mu priču kako je na tribinama malonogometnog igrališta u Mostaru jedan portir poginuo. I samo zbog toga što je bio u član partije, ubojicu nisu izveli pred sud. Ponovio je: „Oče, što kriješ od mene?“
Prije nego što je počeo pričati Fabijan se stresao, kao da ga nakon i ove priče čeka novi višemjesečni zatvor. „Kao što znaš, ja sam rođen 1901. godine i vas blizance sam dobio u pedesetoj godini. Uz to što sam ja kasno dobio blizance, moj prvi susjed je također kasno dobio tri blizanke. Pa smo dugo vremena u Ramskoj dolini nas dvojica bili predmet priča.“ Nasmijao se, dobio napad kašlja i odmahnuo rukom. Uozbiljio se i počeo polagano govoriti jednolično mjerkajući svaku riječ. „Od Drugog svjetskog rata do danas ja samo slušam: „Snaga dijalektičkog materijalizma!“, „Historijski materijalizam!“ „Snaga dijalektičkog materijalizma!“, „Historijski materijalizam!“.Od kraja Drugog svjetskog rata riječ smrt ne silazi sa usana. Vladari života i države prijete smrću i ubijaju. Zabrana ovdje, zabrana ondje, i na kraju, zabranit će se sve od čega ljudi žive. Na kraju, zabranit će život. Smrt ovome, smrt onome, a onda dođe do onog smiješnog „smrt kozama“. Smrt fašistima, smrt kapitalistima, smrt staljinistima, smrt imperijalistima. Smrt životu!“
Okretao se po prostoriji koju nikad nije zvao gostionicom, već ostavom. Bero je prstom pokazao ka šanku. „Čuo sam da si zaposlio konobara, a po mojim predviđanjima, gostionicu će ti vlasti zatvoriti. U ovoj državi, neprijatelj je između ostalog i privatno vlasništvo!“ Htio je oca zadiviti svojim znanjem i previđanjem. Međutim, otac klimnu glavom i kažiprstom istovremeno. „Neprijatelj je, uz ostalo, i privatno vlasništvo!“ Pa brzo nastavi iznenađujuću rečenicu. „Vlasti neće zatvoriti našu gostionicu. Bila bi preduga priča kad bih ti pričao kakva je veza između alkohola i socijalizma.“
Dalje se nije pričalo niti jednom niti drugom. Završili su priču zajedničkom rečenicom samo da prestanu razgovarati. „Ovoj državi, neprijatelji smo mi!“ I pokazaše obojica palcem desne ruke u svoja prsa.
...
„Čak i najranija mladost nije bila bezazlena ovoj vlasti.“ Izgovorio je otac Fabijan za sebe. I Bero se zaključa sam u podrumu.
Predskazanje ga je srušilo da je kleknuo na pod, dodirnuo čelom koljena i zaplakao. „Ramsku dolinu čuva duh prvog Hrvatskog kralja – Tomislava“, to će biti rečenica koja će presuditi ljudima u Ramskoj kotlini na način koji se ne može zamisliti.






Treći dio:
Eva

Četrnaesto poglavlje

Misli su mu strelovito kolale mozgom. Imena i prezimena ljudi koji su dolazili i prolazili selom. Od svih poznatih, mislima mu je posebno odjeknuo jedno ime: Branko Bevanda. Odveden je u Mostarski zatvor. Odjednom, od kolege iz škole Vlade Gajića je doznao. „Branko Bevanda je mučen. I ovo što je on prošao zadnjih mjesec dana su smrtne muke. On umire.“ Bero je došao pred Evu. Kad je ona počela govoriti o budućnosti, a Bero o prošlosti, bio je zaprepašten, što ona u tom razgovoru ne vidi ništa neobično.

Čudna promjena u njegovom životu, inače punom promjena, počela je kad je akceleriran iz šestog u osmi razred osnovne škole. Mada je bio u cijelom velikom gradu Mostaru jedan od desetak učenika koji su akcelerirani, mada su mu školske kolege neprestano čestitale, čak ocu dolazili u Ramu rođaci i poznanici na čestitanje, Bero je osjetio čudnu nelagodu. Kao da se oko njega plete kolo i da je samo ta akceleracija, kad je preskočio sedmi razred i odmah uskočio u osmi, bila dio jednog plana koji će mu naškoditi. Ubrzo, svojim poznanicima nije dozvoljavao da mu spominju akceleraciju, a kad je bratu Miri i ocu Fabijanu spomenuo svoje sumnje, rekli su mu da je lud.
Odjednom, svijet se promjenio. Kao da se siloviti orkan izživio na Ramskoj dolini. Stanovnicima je pozornost privlačio svaki nepoznat šum, kao da je on početak jednog velikog zla koje će naići, kao da je najava razornog potresa koji će porušiti sve objekte u Ramskoj dolini, početak vulkana koji će krenuti iz unutrašnjosti zemlje tutnjeći i silovita eksplozija će raspoloviti dolinu na pola, a kuće će nestajati u lavi koja se pucanjem zemljine kore ukazala.
..
Berislav Ramljak je doznao da Eva Maros boluje. Pretužna priča odjeknula je do neba. Bliznakinja koja se toliko razlikovala od svojih sestara, uklonjena je iz Ramske doline ponižavajućom bolešću. Započne slagati različite priče osjećajući da odjekuje njegov plač. „Psihoteror, prisilno upućivanje ljudi u pihijatarske bolnice...“
Brzo je doveo u vezu gospodina Branka Bevandu, o kojem je upravo Eva pričala kad je usamljeni gospodin jedini put u selu izišao pred njihove oči. Jesu li ovo njegovi posljednji trenuci života? Je li on, Branko Bevanda umire nedaleko od nas, a da obični ljudi u Mostaru pojma nemaju? Oni šetaju do Neretve i natrag, do tržnice i natrag, do mosta i natrag i ne čuju bolove koji odjekuju do zvijezda.
...
Otišao je u duševnu bolnicu u Mostaru, našao Evu u jednokrvetnoj izdvojenoj sobici i sjeo pored nje. Ona mu se zapiljila u oči i kao da traži razumjevanje, čekala što će reći. „Nikada te neću ostaviti!“ Izgovorio je. Dva vrapca su sletjela na prozor i na uskom drvetu pokušava održati ravnotežu. Nakon nekoliko zamaha krilima, odlepršali su cvrkučući. Bero je izgovorio rečenicu razumljivu samo njima dvoje: „Okrenut ću se iz hrvatske budućnosti i ući u hrvatsku prošlost. Živjet ću u njoj zajedno sa tobom!“ Eva se nasmijala: „Živjet ćeš u zemlji hrvatskog kraljevstva!“ Odjeknuo je treperavi glas. Bero je potvrdio i uhvatio ju za ruku. „Zauvijek zajedno!“ „Pa ovo nije bolnica za slučajeve kakva sam ja. Mostar nema takvu bolnicu. Tek, trebala bi se izgraditi...“ Počela je pričati. „Imaš li osjećaj da se cijeli svijet urotio protiv tebe?“ „Imaš li osjećaj da smo sami na ovom svijetu?“ „Zaboga!“
Više nije mogao izdržati jer je bio na rubu neizdržljivog očaja, osjećajući da od njegovih slijedećih riječi zavisi sudbina Evinog života. Nije imao kontrole za znake naklonosti i dokaze odanosti. “Čitam Berislavovu dušu“ izgovorila je i tim rječima mu pomogla. Brzo je dodao: „U sebi tugujem strepeći!“. Izišao je iz sumorne sobe da se pred Evom ne raspadne. Mimoišao se sa Ramskim župnikom i ostao u hodniku osluškujući. Poznati župnik se ophodio se s njom kao da nije prihvaćao njenu bolest, ophodio se s njom kao da je zdrava. U riječ su jedan drugom izgovorili kao da se tješe: „Prisilno upućivanje ljudi u psihijatarske bolnice...“
...
Otišao je u selo do Evine bake Josipe. Ona je svjedok koji je imao načina da ispriča priče o potomcima iz dvije susjedne kuće u selu: „Na rođenju blizanaca Bere i Mire umrla je majka Helena Ramljak, djevojačkog prezimena Barnjak, a na rođenju triju sestara blizanki Zdene, Sene i Eve, umrla je njihova majka Ilinka Maros, djevojačkog prezimena Krišto. Bilo je to vrijeme kad je mnogo djece umiralo na porodu, a i mnoge majke su umirale na porodu.“ Mislio je da zna na što je mislila kada je izgovorila: „Nisam vjerovala da ću i ovo doživjeti!“ Nakon toga spomenula je da se i otac tri ženske blizanke oženio u kasnim godinama svoga života, a također, i otac muških blizanaca se oženio u svojim kasnim godinama svoga života. Zašto su mu sada zaigrale ušima riječi oca Fabijana kad se sjetio majke Helene: „Svi su je voljeli!“ Pa da, tražeći nekoga sličnog shvatio je da se godinama u dlaku ista osoba nalazi točno pored njega. Sad je siguran da zna što znače očeve riječi. Upravo jer se mogu uputiti i baki Josipi: „Svi je vole!“
Da ne bi zaplakao izišao je iz kuće i uputio se u gostionicu. Grupa stalnih šahista ga je dočekala uz zajednički veseli povik koji je odjeknuo cijelom Ramskom dolinom: „Ooooo!“ Brzo je namještena jedna šahovska ploča na šank, a maleni stolić je iznešen na ulicu ispred gostionice. Bero je sjeo i izgovorio prvi potez pješakom. A zatim kroz razbijeno staklo podruma vidio sjene. Nagnuo se i iznenadio kad je u podrumu uočio oca Fabijana i brata Miru kako sjede uz bačvu. Stav tijela i izgled lica odavali su da su obojica pijani. Tek sad se sjeti da ih pijane zajedno nikada u životu nije vidio. Pomisli, točno znam koji je od svih jezivih događaja koji su se dogodili prethodnih dana prelio čašu mom ocu Fabijanu i mom bratu Miroslavu?
Nastavi igrati šah. Izgubio je u osamnaestom potezu. Svako lice, svaki kutak, glavna cesta, most, raspelo, svaka kuća, svaka ograda, svaki izvor, svaka divlja životinja, svaka pitoma životinja, cijelo selo, potoci, rijeka, cijela dolina imala je drugačiji izgled.
...
Vratio se u Mostar. Svećenik je sjedio uz Evin krevet. Izišao je kad je Bero došao do njega i dodirnuo mu rame. Eva je ležala je na krevetu očiju usmjerenih u strop. Zatim je spustila pogled ka vratima i nasmijala se kad je vidjela Beru. Na rubu kreveta, velikim štampanim slovima pisalo je na kartonu Eva Maros. Izišli su u hodnik i stojeći, naslonjeni na zid, razgovarali. Prve riječi su bile optimistične. „Ja nisam bolesna!“ Prošaptala je Eva. „Ja sam optužena da sam bolesna!“ Bero prizna: „Ja sam ovo sve što će se dogoditi s tobom predvidio!“
Dok je ona slušala, zagledao se u njeno lice i pomislio: „Postoji li nada da Eva preživi?“ I u tim lutajućim mislima koje nije mogao kontrolirati, odjeknuše mu ušima Evine riječi. „Postoji nada!“
...
Doktori su pljusnuli stravičku dijagnozu u oči: „Eva Maros boluje od rijetke neizlječive bolesti. Misli joj se rapidno gube. Možemo se odlučiti za lagane lijekove koji neće ništa bitno popraviti ili prihvatiti inozemnu terapiju u otkrivanju novog lijeka. Ukoliko se odlučimo za novi lijek, to mnogo košta, ne garantiramo nikakav uspjeh, uz to, uzimanje novog lijeka može trajno oštetiti mozak.“ Kakva je to bila dvojba, dragi Bože! I stara baka Josipa je morala dolaziti u Mostar da bi odbila prijedlog za uzimanje novog lijeka. Bližeg roda, osim maloljetnih sestara Zdene i Sene, Eva nije imala. Bero je bio nazočan pri odbijanju, a mladi liječnici su se ponašali bezobzirno na odluku bake Josipe. Kao da su planirali sigurnu zaradu, a netko im je iz ruku uzeo gotov novac.

...
Sjećao se detalja iz prošlosti, pitajući se, je li ikada primijetio da Eva zaboravlja. Ponavljala je ista pitanja u kratkom vremenu. Rođacima je odbijala pisati pisma za prošli Božić. Je li se već tad dogodilo da je zaboravljala pisati? Pred oči su mu izlazile sudbine različitih ljudi koji su izgubili misli. Jednoj mladoj ženi se zaboravnost toliko povećala da nije prepoznavala svoju djecu kad bi prolazila pored njih. Pričala bi da ima djecu, znala svakog poimenice, ali nije shvaćala da se nalaze pored nje.
Prvo su neke pijane budale u Fabijanovoj gostionici izgovorile da je Eva Maros u ludnici. I onda je balon puknuo. Poneki stariji Ramljak je izgovorio bar jednom zaprepaščujući činjenicu: „Malena Eva Maros je u Mostaru u ludnici!“ Sve dok na glas, ne izdržavši uvrede, Fabijan samo jedan jedini put konačno odgovorio rečenicom: „U komunizmu se, uz ina mučenja, ljudi prisilno upućuju u psihijatarske bolnice. To je poseban oblik psihoterora.“
...
Cijelo poslijepodne tijelo starog Fabijana se treslo od straha. Osjećao je da je prešao granicu dozvoljenog, osjećao je da se otkrio neprijatelju i pokazao da nema oružja za obranu. Pokazao koliko je ranjiv. Izišao je iz gostionice i noge su ga same vodile ka vrhu brijega. Davao je i posljednji djelić snage da se uspne. Gubio je dah. Iz tijela mu je izlazilo režanje slično jecaju. Konačno, na vrhu okrenuo se i prešao pogledom preko cijele kotline, a u mislima mu je zaigralo pitanje: „Je li ovo posljednji put da je gledam?“ Od straha, tijelo mu se presavi i on kleknu. „Je li ovu dolinu posljednji put gledam?“ I odgovor mu se sam nametnu. „Samo zbog nesmotreno i nekontrolirano izgovorene rečenice: „U komunizmu se ljudi prisilno upućuju u psihijatarske bolnice!“ Glava mu se raspuknula od boli. I usred bijela dana pred njegove oči se navlačio mrak. Pitajući se, je li prije nepunog sata potpisao sebi smrtnu presudu. Tko je bio u gostionici kad je to izgovorio? Sva lica su mu proletjela glavom. Tko je uhoda. Tko je žbir? Tko je doušnik? Tko je cinkaroš?Tko je potkazivač? Izvadio je iz dubokog džepa pljosnatu bocu i nagnuo gutljaj rakije kakav nije u životu. Za nepunih pet minuta, ispio je i zadnju kap i bocu bacio koliko je najdalje mogao. Daaaa, rečenica „U komunizmu se ljudi prisilno upućuju u psihijatarske bolnice“ može biti njegova smrtna presuda. Ne može biti greške, jer su neposredno prije izrečene Fabijanove rečenice, dva konobara nukala nazočne u gostionici da izgovore nešto slično, namjerno pričajući ružne stvari o Evi, završavajući svaku tvrdnju riječima: „To je i zaslužila!“
...
Izdaleka spazivši udaljenu Fabijanovu figuru na vrhu proplanka, Miroslav i Sena su se uputili ka njemu osjećajući nelagodu. Još u početku uspona, Sena je priznala: „Osjećam strah, kakav nikad u životu nisam imala!“ Krenuli su najvećim usponom. Četveronoške su se verali i izgubivši dah, Miroslav Ramljak izgovori: „Gledajući oca na vrhu brijega, pomislio sam da će se baciti niz okomitu liticu.“ Davali su svu snagu u savladavanje skoro okomitog uspona. Kad je osjetio da bi ga Fabijan mogao čuti, viknu prvo tiho, pa onda iz sveg glasa: „Oče!“ Ali odgovora nije bilo. Sa suzama u očima, kašljući da uhvate zrak, došli su na vrh i na iznenađenje, pred njihovim očima ukazao se prazno sljeme i utabano mjesto gdje je Fabijan maloprije stajao. Miroslav stade u njegov trag i upita se: „Što se dogodilo sa ocem, dragi Bože?“ Pa se ispravi: „Što će se dogoditi sa ocem, dragi Bože?“
I neutješno poče plakati. Odjednom, nad dolinom se nadviše gusti crni oblaci. Zatvori se i najmanji djelić vedrog neba, a zatim, niski oblak prekri vrh.
Miro kažiprstom napravi krug. „Moj otac je blizu nas“. Izgovori.“Osjećam njegov dah. Samo ovog trenutka nam se ne javlja jer želi biti sam.“ Odjednom se sjeti. „Koje su bile očeve zadnje riječi.“ Upita se i uhvati se za glavu. Započne ponavljati: „Očeve zadnje riječi...očeve zadnje riječi,,,očeve zadnje riječi.“ Sena ga uhvati za glavu i okrene ju da ga pogleda. „Koje su bile očeve zadnje riječi?“ Upita Miro kao da je to rješenje problema. „Fabijanove zadnje riječi“, uspravi se Sena. Odjednom, kao da neki tihi glas prošapta. Oboje okrenuše glavu u smjeru dolaska glasa. „U komunizmu se prisilno... ljudi upućuju... u psihijatarske bolnice.“ Dođe do njih šapat. Miro ponovi cijelu rečenicu. Sena ostade kao ukopana.“Nemoguće da je ta rečenica kobna. Pa moju malenu sestricu su nepotrebno pozvali u psihijatarsku bolnicu u Mostar. Međutim, sve je to greška. I moja sestra Eva će ubrzo izići! Ona uopće nije bolesna.“ Odgovori Sena. Miro podiže ruku da ju spriječi u daljem govoru. I iznenađujuće reče: „Ovo je bio očev šapat!“ Uspravi se i krenu kružno oko vrha pozivajući: „Oče, oče!“ Jedna munja se spoji sa vrhom brda i odjeknu jak prasak. Tlo pod Mirinim i Seninim nogama se zatrese i u njima od udara zaigra svaka žilica tijela. „Otkad je Eva odvedena iz Rame, među nas kao da je pala bomba i sve nas razbacala.“

...
Bero se prepao kad se nad Mostarom proširio prvi tutanj, a da sijevanje uopće nije vidio. Odjednom svjetleća munja je spojila nebo sa mostom pa su Berina prsa zadrhtala od bliskog udara. Usmjerio je hod ka udaljenoj kući uz Neretvu. Nakon desetak koraka bio je toliko mokar da nije vrijedilo skloniti se dok prolom prođe. Nastavio je koračati i shvatio da je sam na ulici, a da sa pločnika sa desne strane, od jačine pljuska uopće ne vide kuće preko puta. Pomislio je na Evu koja gleda u ovaj neobično silni pljusak kroz prozor, a na stropu se počnu pokazivati vodeni tragovi koji upućuju da je voda našla put kroz stari krov. Tražio je jednu rečenicu koja bi ga utješila. Međutim, misli mu u jednom trenutku pobjegoše na oca. Koje su ono bile posljednje riječi oca kad mu se ispovijedao bez zadrške.
Došao je shrvan pred gazdu Kezelea i on ga je utješio kao nitko na svijetu. Pročitao je na glas iz nekih starih tiskovina da se u SSSR trpaju u ludnice oni nesretnici koji se izjasne protiv komunizma. Zatim glasno dodao: „Tobože, mi smo drugačiji!“ I vrisnuo: „Zašto nitko ne smije u tiskovinama napisati da se kod nas isto događa! Kad nekom pričaš otvoreno da je Ivan Landika, moj prvi susjed, smješten u ludnicu radi pokretanja štrajka radnika u Mostaru, onda je običan odgovor: „Tako mu i treba kad je blesav!“ To je samo znak da se ljudi ne usude ni pomisliti da država nije u pravu što ga je tako okrutno kaznila.““Ovo je strahovlada, dragi moj Berislave Ramljaku!“
Bero čita uvezane dnevne novine i otvara se pred njim svijet. Ulazi u gazdinu knjižnicu. U vezanim tjednicima piše o bjegovima iz SSSR-a: te poznata klizačica te baletan te glazbenik te pisac te znanstvenik... „Prebjezi na zapad“, opet vrisne do neba gazda Kezele, „tobože mi smo slobodniji!“
Pa pokaže na regalu značke nogometnih timova u Jugoslaviji. „Značke nogometnih timova, molim te lijepo! Od dvanaest znački, na svakoj je dominantna crvena zvijezda. Samo „Partizan“ iz Beograda nema crvene zvijezde. Ne znam kojim slučajem se to izbjeglo. Možda jer je „Crvena zvijezda“ susjedni tim iz istog grada i ima dvije petokrake. I otisnutu crvenu zvijezdu na znački, a i zove se tako.“ Izgovori naglašavajući slovo i.

Eva Maros u neuglednoj malenoj čitaonici bez prozora čita knjige i uči ih na pamet. Kad je jednoj bolničarki izgovorila da zna „Povijest Hrvata“, Šandora Ksavera Đalskoga napamet, doktorica se zaledila.
Pokušala je jednu mlađu djevojku koja je u bolnici osvanula isti dan kad i ona, oraspoložiti nagovorajući ju da uči napamet ep „Gvozdansko“ Ante Tresića Pavičića, i ep „Jadranskog mora sirena“ Nikole Zrinjskog. Da je okuraži, Eva je pokazala da će početi od „Dolaska Hrvata“ Šandora Ksavera Gjalskog iz 1924. godine pamtiti djela Ksavera Šandora Gjalskog, a od „Dolaska Hrvata“ Milutina Mayera iz 1908. godine pamtiti djela Milutina Mayera.
Na popisu u bolnici bile su još žene koje Eva nije susretala: Filomena Kolak, Ivana Konta, Cecilija Križanac i Slavica Landika. Bila je uvjerena da su na sličan način dovedene u ovu bolnicu kao i ona.
Bero je došao u bolnicu u vrijeme posjeta prvi, točno u šesnaest sati. Kad je Eva sjela pored njega, ispalo je da je ona njega umirivala.
„Koje bi povijesne gradove pokazao strancu turistu koji želi nešto saznati iz Hrvatske povijesti?“ Upita Eva. Bero spremno odgovori: „Veličanstvenih deset“. Pa počne nabrajati gradove: „Duvno – Tomislavov grad. Jajce - 1463. godine za vrijeme kralja Stjepana Tomaševića pada pod Turke. Knin – Zvonimirov grad. Šibenik – Krešimirov grad. Nin – Branimirov grad. Zrin – grad Zrinjskih. Cetin (blizu Cetingrada) čuven po Cetinskom saboru 1.siječnja 1527. godine kada su hrvatski velikani izabrali Ferdinanda Habsburškog za kralja. Biograd na moru, u njemu je 1102. okrunjen prvi hrvatsko-ugarski kralj Koloman. Bilino polje pri Zenici, na njemu je 1203. godine bilinopoljskom izjavom ban Kulin potpisao da neće slijediti opaćinu i na kraju konca Sisak bih pokazao zajedno sa Krbavskim poljem. Bitka na Krbavskom polju bila je 1493. godine, a bitka kod Siska točno stotinu godina kasnije, dakle 1593. godine. ““Koji su hrvatski sveci?“ Bilo je slijedeće Evino pitanje. „Nikola Tavelić, Leopold Mandić i Marko Križevčanin.“ I to je brzo izrekao. „Koji su Pape bili Hrvati?““Ivan četvrti i Siksto peti“...
Nakon tog dolaska, počeo je dolaziti svaki dan poslije škole, međutim, dobio je zabranu. Pa mu je dozvoljeno da Evu obiđe dva puta tjedno pola sata.

...
Bero je otvoreno dvjema bolničarkama rekao: „Vi nas mučite!“ Odgovorile su mu spremno: „Ti si toliko čest gost da bi se mogao ili zaposliti kod nas ili ostati na liječenju!“ Do osmogodišnje škole je došla samo ova druga vijest. „Ramljak je nakon bezbrojnih posjeta ludnici i sam poludio, pa su mu doktorice predložile da ostane.“ Od svih osoba sa kojima se sretao, mladići i djevojke iz vlastitog razreda bili su najokrutniji.
Kao da je netko puštao sve veća i veća zaprepaštenja putem glasina, sad se razglasilo da Berin otac Fabijan Ramljak ima mračnu prošlost.

Petnaesto poglavlje

Eva je pozvana u doktorovu sobu, doktor joj nije rekao ni da sjedne, nego joj je uručio hrpu papira u ruke. Rekao je: „Ovo je otpusno pismo.“ Eva je prihvatila smotak kao da nosi naramak drva, ništa ne shvaćajući. Izgovorio je nešto, od čega su Evi noge klecnule, tijelo se streslo, a ona se jedva održala da ne padne. „Još ćemo te zovnuti nekoliko puta na kratko, ali neka te to ne brine. Mi mislimo da si izliječena, možeš ići.“
Ovo „možeš ići“ srce nije izdržalo. Lupalo je da je izgubila dah, bljedilo joj je ušlo u obraze, usmjerila je pogled u odškrinut prozor na kojemu su bile zahrđale čelične rešetke. „Ponašaš se kao da želiš ostati!“ vjerojatno je izišlo iz usta koje su prekrivali tek pušteni rijetki brkovi.
Sa dvije velike torbe robe izišla je iz bolnice. Pješice došla do autobusnog kolodvora i izgovorila: „Rama“.
Na uzvisini sa kojeg je vidjela svoje selo, zastala je. Spojila torbe i sjela na njih. Gledala crkvu, put, potok, dvorišta, konje, krave, mačiće, pse, svaku pojedinu kuću. U daljini, vrata su se otvorila i ona je prepoznala udaljenu siluetu koja se ocrtavala na šarolikim bojama zalaska sunca. Vrapci su odjednom napravili krug oko nje. Kad se pomaknula, razbježali su se na sve strane. Dva su se okuražila i sletjela joj na ramena, a treći najhrabriji, spustio se na kosu. „Gubi se sa moje glave“ izgovori. I vrabac sa kose pobježe cvrkućući kao da je razumio Evine riječi.
Nitko nije ni ušao ni izišao iz sela dok je ona bila na uzvisini. I zasigurno je nitko nije vidio. Što se promijenilo, otkad je otišla, upita se.
Pred sobom nije vidjela ni prst pred okom, ustala je, uzela torbe u ruke i počela se spuštati nizbrdicom. Trebalo joj je dobrih petnaest minuta da dođe u blizinu prve kuće. Pas je zalajao i znala je da će za par koraka biti prepoznata. Eva se vratila nenadano kao što je i otišla.









Četvrti dio:
Jezero

...

Ovdje počinje naša priča:
...
Šesnaesto poglavlje

Nad Ramsku dolinu spustila se noć, voda je ukroćena i nakon silnih bijesnih propinjanja neprirodnih i nikada probanih, udobrovoljena u svom neprirodnom položaju. Kao da je izmljevena i prerađena našla smirenje i vezala se za dno kojim je oduvijek slobodno lutala. Ne, ovo smirenje nije odavalo bezbrižnost. Prije bi se reklo da se dalekovidna duša sad primirila, u čekanju nove prigode zastrla oči rukama. Ne, to je sve osim bezutješnost predaje. Ovo je samo za kratko vrijeme nasilno odbačena izvornost. Iz daljine netko u čamcu izgleda kao pčela kojoj je grom za vrijeme orkanskog nevremena pogodio izravno u košnicu i jedina je ostala živa. Treperava, duhovska vrućina neobična za bilo koje doba godine u ovom kraju lebdjela je iznad pjenušave vode. Razorni virovi su formirali krugove naslaga lišća, trave, lišaja, grmlja i cvijeća. Nespokojan, gnjevni pogled, prepun boli, prelomljen, zamaglio se kroz suze i Berislav Ramljak nesigurno vesla u čamcu sam nepreglednim akumulacijskim jezerom koje je potopilo zemljište i misli na obiteljsku grobnicu Marije Valerije Ramljak iz 1880. godine u kojoj su sahranjeni svi kasniji potomci obitelji. Ne, život Rame se nije istopio u ovoj vodi. Nije dotučen, uništen, razbijen. Nije oduzet, uklonjen, pobrisan, razoren. Ovo nije jednadžba smrti. Ovo nisu stupnjevani razlomci života. Negativni predznaci kraja. Ovo je privremeni odlazak sa privremenom rasprodajom imovine. Ovo je predstava u kojoj su ptice pjevice utihnule jer im je zdravlje uništeno.
 
New Post
10/19/2015 5:41 AM
 
ZORAN CUKALE : /RAMSKA DOLINA i RAMSKO JEZERO/
...
stranice od 1 do 50 .
 
New Post
10/19/2015 5:51 AM
 
TJEDNA LISTA ROMANA "GJALSKI" - 22. LISTOPADA 2015.-

 
New Post
2/1/2016 11:01 AM
 
Tjedna rang - lista romana: HRVATSKA
.01. veljače 2016.
...
01.02.2016.
...
1. IVAN ARALICA: “BUNAR NA TURSKOJ GRANICI”
2. ZDRAVKO VUKIĆ: „BORNA VITEZ: ŠPIJUN OPASNIH NAMJERA“
3. SLAVO ANTIN BAGO: “OAZA VIRE, LJUBAVI I NADE”
4. LJUBICA BILJAN: “JAKOBOV SAN”
5. DRAGO DUVANČIĆ PINTE: „KRIK IZ KAMENA“
6. ŽELJKO SAKIĆ: “ZENTROPA”
7. HRVOJE MILIĆ: „APORIJA“
8. ZVONIMIR MAJDAK: “PINOT NOIR”
9. JANKO MATKO: “BARTOL BUDIMGRADSKI”
10. ANTO MARINČIĆ: „POTOM JE SVE UTIHNULO“
11. IVAN VEKIĆ: „PETA ZAPOVIJED“
12. ANTE BRČIĆ: “ANDRIJICA ŠIMIĆ”
13. MARKO TOMINAC: “PANONSKI ROMAN”
14. ALEN SAMBOLEC: „BITKA“
15. MARINKO MIKELIĆ: “RATNICI KRŠEVITE DALMACIJE”
16. JELENA HRVOJ: “ŠTORKA”
17. ESAD JOGIĆ: „DRINSKE MUČENICE“
18. DRAŽEN PRČIĆ: „HORVACKI BAČKA 1901-1939.“
19. BLAGO VUKADIN: “NIKOLA”
20. SONJA ZUBOVIĆ: “NEMREŠ BIT PAMETAN”
- =tjedna rang lista 20 romana – HRVATSKA = 01.02.2016.-
 
Previous
 
Next
HomeHomeLifestyle - Nač...Lifestyle - Nač...Music, Movies, ...Music, Movies, ...NAJPOPULARNIJE KNJIGE MARIJE JURIĆ - ZAGORKENAJPOPULARNIJE KNJIGE MARIJE JURIĆ - ZAGORKE